Strukture tlocrta i prostora zidanih konstrukcija
Arhaični, prvobitni princip gradnje zidanih konstrukcija predstavlja kružne ili češće četverostrane zatvorene forme, modularni način gradnje, sistem posredno ili neposredno spojenih zidnih ploča, s prostorijama ograničenim veličinom, s ciljano izvedenim otvorima postavljenim unutar konstrukcije i prema vanjskom prostoru; sistem koji u konturama evocira tradicionalno štedljivu optičku sliku, jednostavnu kubičnu građevinsku supstancu. Veličine u modularnom načinu gradnje ograničene su tradicionalno u okvirima performansi ziđa, ograničenje koje je ranije proizlazilo već iz ovisnosti nosive stropne konstrukcije d drveta za prenapinjanje tih prostorija (slika 3.1.-1)
 Slika 3.1.-1 Casa Cambetta, Corippo Verzascatal, Švicarska, prizemlje |
Taj princip povezivanja omogućio je optimalnu raspodjelu opterećenja iz vlastite težine i prometnog opterećenja, točkasta koncentracija opterećenja – koja preopterećuje ziđe - uglavnom je isključena; izvođenje svih opterećenja i sila od krova preko vanjskih i unutarnjih zidova do temelja omogućeno je linijski; zidovi se drže s više strana te povećavaju svoju stabilnost u okviru njihovog ograničenog visinskog razvijanja. Za idealnu tipičnu strukturu vrijedi: povezivanje pojedinačnih kompozicija ziđa prenosi se na strukturu zidova i njihovo međusobno nazupčano integriranje; vanjski zid je istovremeno nosiva konstrukcija, homogenost materijala sama po sebi garantira konstruktivne i estetske kvalitete.
Funkcionalna pretpostavka svakako zato je i točno utvrđena prostorna struktura i struktura korištenja ograničenih dimenzija – uobičajena uglavnom za stanogradnju-.
Ne bi bilo pogrešno tvrditi da je modularni način gradnje kao arhaična faza u razvoju zidanih konstrukcija nadmašena današnjim tehničkim mogućnostima te da je predstavljala samo prethodni stupanj u razvoju novih principa povezivanja zidnih kompozicija. (Slika 3.1.-2 i 3.1.-3)
U stvarnosti je taj drugi sistem pregradnog načina gradnje noviji, ali ne i izričito evolucijski razvoj i također ima svoje nedostatke. Za pregradni način gradnje karakterističan je pravilan raspored nosivih zidova paralelno pozicioniranih jedan do drugoga, primarno uvjetovan funkcionalnim aspektom centriranja prema stranama svijeta te topografskoj orijentaciji ili nužnošću strukturalnog povezivanja istovrsnih prostorija.
 Slika 3.1.-2 Casa Cambetta, gornji kat |
 Slika 3.1.-3 Casa Cambetta, pogled stražnja strana |
Rezultat jer estetski princip nizanja, pravilnosti, reda, ali naročito otvorenosti u područjima pregrada (slike 3.1.-5 i 3.1.-6)
Dok kod modularnog sistema stropna betonska ploča leži na četiri strane opterećujući pri tome ravnomjerno sve zidove koji ograničavaju prostor, kod pregradnog načina gradnje postoji dvostrani oslonac s jedno-osovinskim smjerom prenapinjanja; strop kao ploča s više polja može se ekonomski optimalno dimenzionirati, ostaje u fasadi prepoznatljiva kao filigranska linija, u pravilu joj nije potreban parapet.
Tema nosiva struktura i vanjski zid nemaju važnost u punom smislu kao kod modularnog sistema. U pravilu ta konkordancija/podudarnost vrijedi samo kod zabatnih ploča, ali ne i u njihovom međuprostoru koji je nenosiv i popunjen drvetom ili staklom, uglavnom prema građevinsko-fizikalnim i estetskim premisama.
 Slika 3.1.-4: Princip tlocrta modul 1 |
Iako se tako opterećenje ravnomjerno raspoređuje na nosive zidove, ipak pitanje ukrute nije a prirori riješeno u sistemu. Potrebne su dodatne mjere bilo da se radi o rasporedu jezgra koja preko stropne ploče vrše stabiliziranje ili opet o pojedinačnim poprečno postavljenim međuzidovima, koji vrše tu funkciju.
 Slika 3.1.-5: Princip tlocrta pregrada 1 |
Na bazi toga pregradni način gradnje je sistem koji nema takvu čistoću kao moduli.
Maksimalno širenje i oslobađanje modularne strukture prostora nastaje u sistemu ploha.
U usporedbi s oregradnim načinom gradnje ovdje se ne radi o paralelno postavljenim zidovima, već više o sistemu zidnih ploča postavljenih s aspekta funkcionalnih, prostorno-organizacijskih i estetskih aspekata, koje se dodiruju samo dijelom ili gotovo nikako.
Na taj način je sistemski imanentan problem ukrute riješen i kod razvučene geometrije tlocrta; preko stropne ploče ukrućene same po sebi kao osnovne pretpostavke, svi zidovi se drže dvostrano i međusobno su povezani. Vanjski zid je tu samo parcijalno nosiva konstrukcija: cilj strukture jeste razlučivanje modula.
Primarna problematika leži u neusklađenim pozicijama zida u gotovo neizbježnim koncentracijama opterećenja na pojedinačnim zidnim površinama, uglavnom na njihovim krajevima uslijed nepravilnog progiba stropa. Ne postoji ravnomjerna raspodjela opterećenja predstavljena kod modularnog principa, ili je makar često prekinuta. Ta tematika rješava se u pravilu dodatanom uporabom konstrukcija za podupiranje od čelika ili armiranog betona, horizontalna ili vertikalna u području stropnog oslonca – dakle pomoćne konstrukcije koje prije svega uništavaju osnovni princip, ali su u konačnici neizbježne.
U principu problem tiskanja na rubovima, ukrute, nepravilnih priključnih točaka riješen je tek prelaskom na čisti skeletni sistem gradnje s pravilnim rasporedom podupiranja, sa zidnim pločama kao nenosivim elementima koji ograničavaju prostor analogno onim od stakla (slika 3.1-7).
 Slika 3.1.-6: Princip tlocrta pregrada 2 |
Razmatranje ovih geometrijskih principa povezivanja zidane konstrukcije traži neizbježno principijelne oblikovne karakteristike, čistu formu; u materijalu, u geometrijskom rasporedu, u obradi otvora, u sveukupnim detaljima.
Takvo razmatranje neupitno vodi ka miješanim sistemima, naročito ako se radi o nesvjesnim, čak i bespomoćnim rezultatima nekontroliranih nacrta, nepromišnjenog projektiranja konstrukcije, ishitrenog dimenzioniranja. Građenje će u smislu rastućih zahtjeva u pogledu komfora postajati tako sve neekonomičnije, zahtjevnije, skuplje - a tehničko-konstrukcijski promatrano i sve opasnije.
 Slika 3.1.-7: Osnovni princip ploča |
Razmatranje ovih geometrijskih principa povezivanja zidane konstrukcije traži neizbježno principijelne oblikovne karakteristike, čistu formu; u materijalu, u geometrijskom rasporedu, u obradi otvora, u sveukupnim detaljima.
Takvo razmatranje neupitno vodi ka miješanim sistemima, naročito ako se radi o nesvjesnim, čak i bespomoćnim rezultatima nekontroliranih nacrta, nepromišnjenog projektiranja konstrukcije, ishitrenog dimenzioniranja. Građenje će u smislu rastućih zahtjeva u pogledu komfora postajati tako sve neekonomičnije, zahtjevnije, skuplje - a tehničko-konstrukcijski promatrano i sve opasnije.
 Slika 3.1-8: Miješani sistem |
Pledoaje za arhitekturu s primjerenim zidanim konstrukcijama tako promatrano mora apelirati na ono principijelno, mora naglasiti performanse materijala i temeljnu formu povezivanja: ako su materijal i konstrukcija bitne osnove arhitekture koje proizlaze iz vlastitih zakonitosti, ako izazovu poštovanje i uvažavanje, onda je i logično i ima smisla mijenjati sistem u graničnim područjima. Takva izmjena mora biti jasna i čitljiva.
Izdanje: 05/2009
Izvor: Časopis Mauerwerksbau aktuell 2008
www.mauerwerksbau-lehre.de