Ulaz za korisnike

Čarobna kutija – koji TV prijamnik odabrati?

Čarobna kutija – koji TV prijamnik odabrati?
 
Čarobna kutija – koji TV prijamnik odabrati?
Već odavno je TV prijamnik postao centralna informacijska jedinica svakog doma, i iako je internet prepun informacija, a PC i mobitel baza komunikacije,temelj cjelokupne multimedije još uvijek se veže na – televizor.

Televizija (grč. tele = daleko + visio = gledanje, hrv. dalekovidnica), skraćeno TV, općeniti je naziv za skup tehnologija koje omogućuju snimanje pokretne slike u obliku električnog signala, njegov prijenos na daljinu, obično putem radiovalova, te ponovno pretvaranje u pokretnu sliku na mjestu prikaza.

Temeljni princip televizije je pretvaranje pokretne slike u električni signal pogodan za prijenos, te obrnuti proces kod prikaza. Za razliku od filma koji snima sliku na dvodimenzionalni medij, televizija mora svesti informaciju o pokretnoj slici na samo jednu dimenziju. To se postiže razlaganjem slike na pojedinačne linije koje se nalaze jedna ispod druge ("skeniranje").

U početku razvoja to se radilo mehaničkim putem (Nipkowljev disk). To je ubrzo zamijenjeno elektronskom zrakom upravljanom električnim ili magnetskim poljem (elektronska cijev). Danas se za snimanje koriste i poluvodički elementi s prijenosom naboja (CCD), a za prikaz postoji i više digitalnih tehnika (LCD, TFT, plazma). Princip televizije sa slikom u boji zasniva se na pojavi (poznata iz fizike) da se većina boja i njihovih nijansi može dobiti miješanjem svjetlosti iz tri izvora koji svaki za sebe daje dojam crvene, zelene i plave boje (tzv. RGB sustav).

Svjetske tehnike emitiranja

Analogna televizija je još uvijek prevladavajuća tehnika emitiranja u većini država svijeta, no nisu svi standardi jednako zastupljeni u cijelom svijetu.

U uporabi je nekoliko video-standarda za format slike i način kodiranja boje:

  • PAL - prenosi se 25 slika (50 poluslika) u sekundi koje imaju po 625 linija
  • SECAM - 25 slika (50 poluslika) s 625 linija
  • NTSC - 30 slika (60 poluslika) s 525 linija

    Noviji uređaji za prijem podržavaju sva tri standarda i imaju izbornike za odabir pravoga standarda odvojene po kanalima. Ako se koristi televizija neprikladnog standarda, koji ne podržava prijemnik, i dalje će se vidjeti slika, ali će doći do pomaka boja (što obično daje crno-bijelu ili titravu sliku).

    Tehnologija koja dolazi, emitirana bilo putem satelita, zemaljskih odašiljača ili kabelom. Postiže se veća rezolucija slike od analogne TV (525/625 linija analogna - 720 linija naviše HDTV). Osim toga, ovo omogućuje i mnoge napredne usluge.

    Kvaliteta slike i zvuka je općenito bolja od analogne. Međutim, digitalna televizija po svojoj definiciji ima vrlo lijepu sliku i ton do oštre granice, kada signal postaje previše distorziran.

    Analogna televizija ima blagi prijelaz, dok kod digitalne ili ima signala ili ga nema. Kad ga ima, može ga biti u prekidima (digitalne smetnje) ili, ako je jačina signal preko 50% posto (teoretski, u praksi je potrebno 65% jačine signala) to se smatra kvalitetnim digitalnim signalom. Većina uređaja za digitalni prijem ima ugrađene vizualne indikatore jačine signala.

    Po samom svom načinu rada, digitalni signal je manje podložan "analognim" smetnjama (prirodni ili umjetni šum ("brum")) i zbog toga daje bolje rezultate pri slabijem signalu.

    Formati slike

    Iako je standardni format 4:3, gotovo svi moderniji LCD i plazma TV prijamnici imaju 16:9, a razlozi kreću 120 godina unazad. Prvobitan omjer stranica 4:3 definiran je još davne 1889. godine u laboratoriju Thomasa A. Edisona kada je znanstvenik W.K.L. Dickson eksperimentirao s filmskim uređajem zvanim kinetoskop. Za njega je, prvenstveno zbog štednje skupe filmske vrpce, napravio film sa sličicama 1'' (inč) širine i 3/4'' (inča) visine. Taj omjer stranica svake sličice na filmu postala je standardna veličina za filmske kamere, a time i za ekrane na koje su se projicirali filmovi te konačno i za cijelu filmsku industriju.

    Godine 1941., kada su se određivali standardi za televizijska emitiranja donesen je standard da će ekran svakog televizora imati omjer stranica 4:3, u skladu s cijelom filmskom industrijom. Tako su se filmovi, koji su do pojave televizora bili dostupni samo u kinima, mogli gledati na televizoru iz kućnog naslonjača i odlazak u kino bio je sve rjeđi.

    Ponekad se umjesto omjera 4:3 govori o omjeru 1.33:1.

    Pedesetih godina filmski Hollywood osjetio je lošiju zaradu zbog pojave televizora pa je trebalo smisliti marketinšku kampanju kako bi se gledaoce opet privuklo u kina. Pokušali su s mnogim idejama, ali uspješni pokušaj (koji osjećamo i danas) bila je promjena formata filma i filmskog platna. Širi ekrani garantirali su publici izraženiji doživljaj onoga što se događa na filmu. To je bila vrlo jednostavna, ali odlična ideja za vraćanje publike u kina. A kako naše oko prima širu sliku od ekrana omjera 4:3, širi ekran ima opravdanje i zbog tog razloga.

    Tako se filmovi već više od 50 godina snimaju (i gledaju u kinu) u široj verziji, dok su dimenzije ekrana televizora ostale do danas iste, tj. u omjeru 4:3. Tek nedavno je televizijska industrija počela proizvoditi televizore koji bi bili kompatibilni s filmovima koji se prikazuju, tzv. widescreen televizore. Tako je format ekrana više prilagođen slici koju naše oko gleda, budući da naše vidno polje ima širi horizontalni nego vertikalni kut, a time je i naš vizualni doživljaj izraženiji. Spomenimo još i to da se filmovi ne snimaju točno s omjerom slike 16:9 (to je omjer stranica filmskog platna i televizora), već svaka kompanija ima svoj format filma, koji više ili manje odstupa od widescreen omjera.

    Najrašireniji su formati 1.85:1 i 2.35:1, a spomenimo i 2.22:1 te 1.651. Nakon desetljeća eksperimentiranja s omjerima koji bi bili najprimjereniji našem vidnom polju, filmska industrija opredijelila se za omjer filmskog platna 16:9 u kinima. Ponekad se umjesto omjera 16:9 govori o omjeru 1.78:1. Omjer 16:9 je i izvjesni kompromis između svih filmskih formata jer je trebalo načiniti filmsko platno koje će jednako efektno prikazivati sve filmske formate. Po uzoru na filmska platna, dogovoreno je i da će svaki widescreen televizor imati ekran s omjerom stranica 16:9. No što se događa sa slikom snimljenom u širokom formatu kada se emitira na klasičnom televizoru. Jedno rješenje ove nekompatibilnosti je tzv. letterboxing, tj. slika se suzi i da njezini se krajevi malo "odrežu".

    Tako se, primjerice, kada gledamo filmove na klasičnom televizoru, mogu pojaviti dvije crne pruge iznad i ispod slike, a izvorni materijal će se proporcionalno suziti. Vratimo se na drugi način prikazivanja širokog filma na klasičnom ekranu. Još jedan način je rezanje filma tako da se prikaže samo najvažniji dio kadra. Ta se tehnika naziva "pan-scan" tehnika i izvode je tehničari u studijima. Ako pažljivije pratimo sam početak nekog filma, prije početka emitiranja na ekranu se nekad može vidjeti mala poruka koja glasi: This film has been modified from its original version. It has been formatted to fit your screen; odnosno u prijevodu "Ovaj film je promijenjen u odnosu na svoju originalnu verziju. Formatiran je prema dimenzijama Vašeg ekrana." Kada je studio pustio u prodaju verziju filma za male ekrane, morali su "odrezati" bočne strane filma kako bi dimenzije filma bile u skladu s televizijskim omjerom 4:3.

    Osnovne podjele prijamnika

    Trenutno se na tržištu mogu pronaći tri tipa ekrana/monitora: nešto stariji CRT, plazma i LCD. Princip rada CRT televizora je sljedeći: radi se o katodnom monitoru kod kojeg elektronski top baca svjetlo koje pada na fosforna zrnca koja se nalaze na površini vakuumske cijevi.

    Top se pomjera red po red dok se njegova brzina mjeri pojavljivanjem što većeg broja sličica u jednoj sekundi. Od tud pojmovi 60 Hz pa do 100 Hz televizora. Jasno je kako što veća frekvencija označava i veću kvalitetu slike, a za sliku koja je mirna potrebno je imati najmanje 85 Hz. LCD radi na tehnologiji tekućih kristala, a kod LCD matrice posebno je adresiran svaki piksel tako da nema topa koji ispucava elektrone na površinu. LCD i plazma televizori dijele nekoliko zajedničkih osobina: tanki su i mogu imati vrlo velike dijagonale zaslona, 100 centimetara i više.

    No, razlika je u tehnologiji prikaza slike. LCD (eng. liquid crystal display - prikaz tekućim kristalima) zaslon se sastoji od tekućih kristala smještenih između dvije staklene ploče, a slika se dobiva promjenom električnog naboja u kristalima. Plazma, s druge strane, koristi matricu s malenim ćelijama plina koji opet reagiraju na različiti električni naboj.

    No, razlika je u tehnologiji prikaza slike. LCD (eng. liquid crystal display - prikaz tekućim kristalima) zaslon se sastoji od tekućih kristala smještenih između dvije staklene ploče, a slika se dobiva promjenom električnog naboja u kristalima. Plazma, s druge strane, koristi matricu s malenim ćelijama plina koji opet reagiraju na različiti električni naboj.

    Povijest LCD-a

    LCD (engl. liquid crystal display) su ekrani koji se temelje na tehnologiji tekućih kristala. LCD je ravni, tanki monitor čiji je ekran sastavljen od određenog broja piksela koji su poredani ispred nekog svjetlosnog izvora. Troši veoma malo električne energije, te zauzima malo prostora. Tekuće kristale otkrio je još 1888. godine austrijski botaničar F. Reintzer, kada je proučavao tvar po imenu cholesteryl benzoate. Taljenjem te tvari, dobio je mutnu tekućinu koja se hlađenjem bistrila i na kraju kristalizirala. Međutim, tek je 1968. godine pronađena tvar koja je na sobnoj temperaturi imala ove karakteristike. Prvi LCD televizor su konstruirali stručnjaci Japanske kompanije Epson 1973. godine. Prvi LCD televizor u boji proizveden je 1984. godine.

    Tehnologija LCD-a

    LCD predstavlja skupni naziv za tanki ravni oblik displeja, koji se sastoji od većega ili manjeg broja piksela koji se nalaze u mreži ispred nekog izvora svjetla, velika prednost ovakvih displeja jest upravo izvanredno mala potrošnja električne energije, čime su pogodni za ugradnju u uređajima koji se napajaju preko baterija. Svaki piksel na LCD-u sastoji se od sloja molekula tekućih kristala koji se nalazi između dva prozirna sloja elektroda i dva polarizirajuća filtra, na kojima se nalaze utori okomiti jedni na druge.

    Dok nema električnog napona, tekući kristali se nalaze u takozvanome relaksiranom (kaotičnome) stanju. Kada tekućim kristalima dovedemo napon, oni se "slože" uz mikroskopske žljebove na elektrodama. Utori na dvjema elektrodama su međusobno okomiti pa se molekule "slažu" u koncentričnim krugovima. Svjetlo što emitira izvor koji se nalazi iza elektroda se zato zakreče dok prolazi kroz sloj kristala, Što mu omogućuje da prođe kroz drugi polarizirajući filtar. Pola intenziteta svjetla apsorbira se na prvome polarizirajućem filtru, ali je u pravilu cijeli sklop potpuno proziran. Kada se na elektrode dovede električni naboj, molekule tekućih kristala se smještaju paralelno s električnim poljem, što za posljedicu ima umanjeno skretanje svjetla.

    Kada bismo tekuće kristale potpuno polarizirali, prolazeće svijetlo bi bilo polarizirano okomito na drugi filtar i samim time bi svjetlo bilo potpuno blokirano, piksel se ne bi upalio. Kontrolirajući zakretanje kristala svakog piksela, svjetlo može većim ili manjim intenzitetom prolaziti kroz filtre omogućavajući osvjetljenje piksela. Kako bi se uštedjelo u proizvodnji LCD prijamnika, u pravilu se koristi tehnika multipleksiranja. Kod multipleksiranih displeja elektrode se grupiraju i spajaju zajedno u retke i stupce, svaki sa svojim napajanjem i kontrolom napajanja. Softver koji pokreće elektroniku tada pali retke i stupce po određenome redoslijedu. Otuda pojam refresh rate-a (fast response time odnosno vrijeme odziva) kao jedna od osnovnih značajki televizija i monitora.

    Brojevi koje vrlo često možete nad na kutijama LCD prijamnika, 8 ms ili 4 ms, predstavljaju vrijeme koje prođe dok LCD osvježi pojedini piksel dvaput uzastopce. Kod kolor LCD displeja, svaki se pojedini piksel sastoji od tri ćelije ili potpiksela (subpiksela), koji su obojeni u plavu, zelenu i crvenu boju pomoću jedne od metoda - pigment, boja ili oksidi metala. Svaki se potpiksel može zasebno kontrolirati i kombiniranjem se mogu generirati milijunske nijanse boja. Visokorezolucijski displeji u boji koji se rabe u modernim LCD računalnim monitorima i televizorima koriste takozvane aktivne matrice. Riječ je o matrici thin-film transistors, bolje poznatoj pod akronimom TFT, koja se dodaje polarizirajućem i kolor filtru. Svaki piksel iza sebe ima svoj tranzistor, čime se duž svakog reda i stupca može pristupiti pojedinom filtru. Aktivna matrica omogućuje puno veću oštrinu prikaza i znatno veću svjetlinu te ima puno bolje vrijeme odziva, što ukupno znači bolju sliku i veće veselje kod vlasnika tv-a, naročito za multimedijalni sadržaj.

    Budući da se u pozadini tehnologije krije mreža tranzistora moguće je da pojedini tranzistor, bilo zbog manjkavosti proizvodnog procesa, bilo zbog naglih fizičkih pokreta ili udaraca pri manipulaciji, otkaže. Kao posljedica oštećenja tranzistora dolazi do pojave stalno upaljenih piksela ili takozvanih mrtvih piksela (pikseli kroz koje svjetlost ne prolazi kao posljedica nemogućnosti polarizacije kristala zbog defekta na tranzistoru). Očituje se kad je na prijamniku jednobojna slika kao piksel druge boje (npr. ako je crna slika na prijamniku pojave se zelene točkice tj. mrtvi piksel).

    Razvoj LCD-a i usporedba s CRT monitorima

    Moderni LCD monitor potpuno je digitalni uređaj (ne samo u programskom rješenju, nego i fizički) i zbog razloga kompatibilnosti često se “bori” s analognim signalima koje mu šalje većina trenutno aktualnih grafičkih kartica. Analogni video signal je korisniji CRT monitorima, jer ga on neće obrađivati digitalno, nego će sve ostati u analognoj domeni. To znači da će ulazni signal uz vrlo malo smetnji sa strane biti vjerno prikazan na ekranu. Kod LCD monitora slika je sastavljena od diskretnih točaka koje se mogu precizno adresirati. Stoga LCD monitor ulazni analogni signal mora pretvoriti u digitalni oblik.

    Taj se postupak naziva AD konverzija (analogno-digitalna pretvorba). Problem s AD konverzijom je da on neminovno dovodi do pogreške, tj. unosi određenu količinu smetnji. Proces pretvorbe obavlja se tako da monitor u određenom taktu (sampling frequency) očitava vrijednost amplitude ulaznog analognog signala i pretvara ga u diskretnu numeričku vrijednost. Podrazumijeva se da je digitalizacija to bolja što je frekvencija uzorkovanja veća, no u ovako složenom slučaju kao što su LCD monitori, situacija nije tako jednostavna. Vrlo je važno da se amplituda ulaznog signala pročita upravo u trenutku kada on zaista opisuje aktivni piksel slike, tj. u trenutku kada bi se na standardnom analognom CRT monitoru iscrtala ta točka.

    Prednost LCD-a je i u potrošnji (stoga se koriste u lap-top računalima na napajanje baterijom). Dok je kod CRT-a donja granica potrošnje 100 W, kod LCD-a još nije dosegnuta tako velika, gornja granica. Većina popularnih modela troši oko 25-50 W, stoga im je za ventilaciju potreban vrlo mali prostor. Za razliku od CRT monitora koji svoje transformatore i sklopove za napajanje drže u unutrašnjosti kučišta, većina će ih LCD monitora izbaciti na svjetlo dana i gotovo u svakom paketu naći će se (uz LCD) i omanja crna kutijica koju treba s jedne strane priključiti na monitor (DC IN), a s druge se priključuje na gradsku mrežu. Izdvajanjem napajanja smanjuje se količina topline koja se proizvodi u kućištu, ali se otežava pristup radnom mjestu, jer se povećava količina kabela. Stoga neki preferiraju ugradnju napajanja u podnožje monitora, a tako se, usput, pridonosi i stabilnosti monitora (zbog njegove male mase). Za razliku od CRT monitora, LCD-i mogu ponuditi zakretanje kuta ekrana. Oni nemaju veliku masu, pa ne zahtijevaju jake vodilice, a neosjetljivi su na Zemljino magnetsko polje. Svaka im je točkica jednako razmaknuta i vertikalno i horizontalno, pa su u stanju u bilo kojoj poziciji ekrana dati jednako kvalitetnu sliku. Kod LCD monitora do izražaja dolazi latencija.

    Za razliku od CRT monitora u kojem se koriste vrlo brzi fosforni premazi s kratkim vremenom latencije, u LCD-ima se koriste tekući kristali koji svaki put kad trebaju promijeniti stanje osvijetljenosti piksela ili subpiksela mijenjaju svoje kristalično stanje. Ta je promjena prilično spora, pa se kaže da LCD-i imaju relativno veliko vrijeme latencije. To se u praksi iskazuje pri prikazivanju scena koje se brzo mijenjaju pa dolazi do određenog zamućivanja slike. U trenucima dok je slika stacionarna, tih problema nema.

    Osnovne značajke plazma ekrana

    Prvi razvojni korak sa CRT-a su bili plazma ekrani. Plazma zaslon za svaki piksel koristi posebnu ćeliju okruženu elektrodama. Ćelije su međusobno odvojene dielektričkim slojem magnezij-oksida (MgO). Između dvije staklene površine nalaze se milijuni ćelija ispunjenih smjesom inertnih plinova (neon, kseon, argon). Smjesa plinova se stimulira električnom energijom što rezultira ultravioletnim (UV) svjetlom koje apsorbiraju crveni, zeleni i plavi flourescentni segmenti (RGB). Nastaje vidljiva svjetlost koja oblikuje sliku na zaslonu. Korištenjem PCM modulacije (Pulse Code Manipulation) određuje se intenzitet pojedine boje čime se dobivaju različite nijanse boja (256x256x256=16.777.216 boja).

    LCD vs. Plazma

    Obje tehnologije imaju svoje prednosti i nedostatke. Na papiru, plazma tehnologija ima bolju sliku: bolji prikaz crne boje, bolji kontrast i bolje vrijeme odaziva. No, LCD polako dobiva bitku na duge staze, jer je riječ o tehnologiji koja se masovno koristi za proizvodnju računalnih monitora te danas bolji LCD-ovi gotovo u svim ovim aspektima dosežu plazma televizore. Usto, LCD ima nekoliko prednosti - manja potrošnja energije, bolja trajnost te nedostatak tzv. burn-in učinka - naime, plazma televizor nakon duljeg vremena korištenja dobije vidljive tragove koji kao da su urezani u sami zaslon, dok je kod LCD-a ta pojava gotovo nepostojeća. S toga ćemo iskazati bitnije argumente pro et contra.

    Efekt upečene slike (screen burn-in)

    Nastaje ukoliko se na zaslonu duže vrijeme prikazuje ista statična slika. Primjerice raspored reda letova u zračnim lukama ili logo tvrtke. Slika se "zapeče" u ekran te je vidljiva kao silueta i nakon promjene slike. Posebice je to izraženo na plazma zaslonima zbog statične polarizacije ćelija. Problem rješavaju putem screen saver metoda gdje se u vremenskim intervalima slika neprimjetno pomiče za određeni broj piksela. Siluetu upečenu u zaslon moguće je smanjiti/ukloniti višesatnim prikazivanjem tonova sive boje ili full color spektra.

    LCD zasloni nemaju burn-in faktor te samim time nema problema upečene slike.

    Saturacija boja

    Boje na plazma zaslonu su vjernije i postojanije iz razloga što svaki piksel posjeduje crveni, zeleni i plavi segment. LCD, mijenjajući brzinu i duljinu valova svjetlosti kroz kristalne molekule prikazuje različite boje. Zahtjevan princip koji je dobro riješen kod zaslona manjih promjera. LCD je odličan za prikaz slike sa računala dok će plazma doći do izražaja prilikom gledanja filmova.

    Kontrast

    S obzirom da plazma zasloni mogu prekinuti dovod naboja na ćeliju, u mogućnosti su i prikazati potpuno crnu boju. Samim time su i vrijednosti kontrasta znatno veće 500:1>1000:1, pa i više što je značajna karakteristika prilikom gledanja filmova (DVD). LCD mora povećati voltažu kako bi prikazao tamniji piksel. Vrijednosti su ograničene a samim time i vrijednosti kontrasta.

    Vijek trajanja

    Proizvođači jamče vijek trajanja između 50,000 i 75,000 sati za LCD zaslone. Samim time su pogodniji za 24 satno korištenje. Vijek trajanja plazma zaslona odnosno, kada će plazma imati 50% početnog sjaja, je između 25,000 i 35,000 sati, no sa novim generacijama se povećava i do 50-60 000 sati. Kut gledanja Plazma zasloni imaju kut vidljivosti zaslona >160. Iako je tehnologija omogućila da se LCD zasloni približe tim vrijednostima plazma će, s obzirom na tehnologiju koju koristi uvijek imati bolje vrijednosti.

    Upotreba s računalom

    LCD nema problema sa statičnim slikama, nisu ovisni o "osvježivanju" te nema titranja slike. Podržava veće rezolucije od plazma zaslona. Plazma osim problema sa statičnim slikama ima i određeno titranje prilikom prikaza računalne slike. Ali, s obzirom da se plazma ionako mora gledati sa veće udaljenosti titranje nije vidljivo.

    Video

    Plazma ima visoki kontrast, izvrsni spektar boja i odličan prikaz predmeta u pokretu. LCD zasloni unatoč progressiv scan tehnologiji imaju dulje vrijeme odziva što je problem kod brze izmjene boja.

    Refleksija zaslona

    Plazma zaslone karakterizira staklena površina. Problem kod stakla je što reflektira odnosno, daje odbljesak svjetla iz okoline (prostorije). LCD zasloni nemaju staklenu površinu i samim time nema problema refleksije.

    Refleksija zaslona

    Plazma zaslone karakterizira staklena površina. Problem kod stakla je što reflektira odnosno, daje odbljesak svjetla iz okoline (prostorije). LCD zasloni nemaju staklenu površinu i samim time nema problema refleksije.

    Potrošnja energije

    LCD zasloni troše upola manje električne energije od plazma zaslona.

    Kutija koja troši

    Prema istraživanju GfK, godišnje pred TV-om provedemo uglavnom od 1000 – 2000 sati, a sam uređaj radi oko 2000- 3000 sati. Ukoliko se komparira sa klasičnim CRT prijamnikom, razlika u godišnjoj potrošnji električne energije je oko 200- 300 kWh, odnosno 150-200 kn. Velike kompanije koje imaju na stotine monitora koji rade i do 3000 sati godišnje, promjenom sa CRT na LCD uštedile su na desecima tisuća kuna.

    Eco TV od 106 cm

    Renomirani proizvođači imalju i specijalne ECO linije. Jedna od tehnologija koja pridonosi manjoj potrošnji energije je mogućnost reguliranja pozadinskog osvjetljenja. Tako se snižavanjem pozadinskog osvjetljenja u tamnijim scenama smanjuje i potrošnja energije. Također postoji i vanjski senzor koji je zadužen za reuglaciju pozadinskog osvjetljenja prema okolini. Uz ove dvije karakteristike postoji i klasični “power-saving” mod. Kada televizor koristi ove tri mogućnosti njegova potrošnja iznosi oko 75W.

    Sa izmjerenom snagom od samo 75W i stand-by snagom od 0,15W jedan je od najučinkovitijih na tržištu. Uz sve to napravljen je od materijala koji ne sadržavaju olovo a pokrov mu je napravljen od recikliranih materijala.

    HD LCD

    Pod slikom visoke definicije (HD - eng. high definition) obično se podrazumijevaju razlučivosti od 720p (1.280x720 piksela) te 1.080i i 1.080p (1920x1.080 piksela). Dosad su takvi sadržaji kod nas bili rijetki ili nepostojeći, osim ako posjedujete Blu-Ray ili HD-DVD player, no sliku te kvalitete uskoro će moći gledati svi korisnici. I među LCD-ovima i među plazmama, pogotovo onih veće dijagonale zaslona, većina uređaja bit će u najmanju ruku HD ready. No, kad govorimo o Full HD uređajima razlučivosti 1.080p, na tržištu će se pronaći više LCD uređaja nego plazmi, a veći izbor obično znači i povoljniju i bolju kupnju.

    Budući aspekti

    Iz svega navedenog očito je da je LCD ipak standard koji prilično uspješno izgurava plazme s tržišta. LCD matrice su sve jeftinije, a problemi koje LCD povijesno ima sve su manje uočljivi kod novijih modela. Plazmi je, s druge strane, sve manje, a neki veliki proizvođači kao što je Sony posve su prestali proizvoditi plazme, tako da je na dulji rok jasno tko je pobjednik. Iako sadrži vidne i manje vidne nedostatke, LCD tehnologija svakim danom postaje sve bliža onome nekoć nezamislivom idealu u liku CRT televizije. Sljedeća tehnološka novotarija koja bi mogla oplemeniti LCD televizije i još više ih približiti CRT-ovima, trebala bi biti primjena tehnologije ugljičnih nano-cijevi Carbon NanoTube ili CNT. Riječ je o alotropu ugljika čije su molekule formirane u cilindričnom obliku, a tehnologija može nad svoje primjene i u mnogim drugim oblicima proizvoda. Tako bi, recimo, tanki limovi od ovog materijala mogli donijeti gotovo idealnu homogenost osvjetljenja površine tv-a te smanjiti vrijeme odziva znatno ispod magičnih 4 ms. A budućnost…budućnost je OLED! OLED ekrani imaju oštriju i bolju sliku, a za razliku od LCD-a koji zahtijevaju i jako pozadinsko osvjetljenje, oni ga ne koriste te se time značajno štedi energija, odnosno vijek je puno duži.

  • Materijali