Ulaz za korisnike

Cementara »zaboravila« da je njen toranj najviše pulsko ruglo

|
Ova slika trenutno nije pronađena
 

PULA - Ako je nekome drag ovakav hrđavi toranj, zašto Heidelberger Zement uz njega, ili na njega, ne izvjesi veliki transparent, uočljiv izdaleka, na kojemu bi pisalo njegovo ime? Tada pulski gosti ne bi mogli pomisliti da se radi o nekakvom balkanskom »socijalističkom reliktu«

Metalni toranj, najviši dio cementare koji je prije služio u proizvodnji bijelog cementa, nekad je bio »tehničko čudo«, a sada je najviše strašilo pulske luke. Ovakvoj se slici nitko nije nadao. Većinski vlasnik pulske tvornice Istra Cement (IC) njemački Heidelberger Zement (HZ) prije jednog desetljeća svojim je kapitalom ušao u cementaru »Giulio Revelante« te prionuo i smanjenju onečišćenja okoliša. U tome je uspio i Puljani to cijene, međutim sada čuveni HZ, koji u svijetu ima mnogo tvornica i zapošljava desetke tisuće radnika, kao da je zaboravio na Pulu.

Metalni toranj napuštene bijele linije »obrastao« je u hrđu i prava je šaka u oko ne samo turistima koji brodom stižu u Pulu. Hrđi su najbliži jahtaši u blizini Mola Carbona (slobodna zona), ali nebriga se uočava i s rive. Sreća što često pogled na nju, baš kao i ovih dana, znatno zaklanjaju brodovi privezani uz Uljanikovu obalu. Hrđavi toranj odavno je predviđen za rušenje (lani je to najavljeno), ali do tog trenutka to ruglo pripisuje se Puljanima. Gosti će vjerojatno pomisliti da je taj nemar preostali relikt »balkanskog socijalizma«, a ne da se njegov vlasnik nalazi u čuvenom njemačkom univerzitetskom gradu Heidelbergu. Ne vjerujemo da bi u Njemačkoj, pogotovo u nekom turističkom kraju, netko dozvolio nemar koji smeta svakome tko se nije posvadio s estetikom. Može li se igdje drugdje u svijetu s jednog trga, primjerice rimskog Foruma, istodobno gledati na povijesne znamenitosti, u Puli Augustov hram i komunalnu palaču, te »industrijski deponij« (hrđavi toranj) cementare? U Puli je to moguće. A hoće li u HZ-u uočiti taj propust i srušiti ili obojiti toranj? Ako nešto od toga ne učine, najbolje bi bilo da ga proglase svojom znamenitošću i omoguće posjet znatiželjnicima. Ako je toliko vrijedan, možda ih i bude.

Neobjašnjivi nemar koji se »uzdiže do neba« (to je zaista najviša nepomična »industrijska točka« Pule, Uljanikove dizalice su pokretne) zaista nikome ne povećava ugled. Ako je pak nekome drag ovakav hrđavi toranj, zašto Heidelberger Zement uz njega, ili na njega, ne izvjesi veliki transparent, uočljiv izdaleka, na kojemu bi pisalo njegovo ime? Obično svugdje u svijetu na svojim objektima vlasnici s ponosom ističu, odnosno reklamiraju svoju tvrtku. Međutim, izgled cementare trebao bi biti i briga gradske vlasti. Uostalom, i njeni prozori gledaju na cementaru. Pogled na Uljanikovo dvorište, obalu, ipak je za Puljane i njihove goste nešto sasvim drugo: u škveru se proizvodi, metal se obrađuje, hrđa se struže, slika se stalno mijenja. Uljanik nije odlagalište otpada, iako ni slika koju pruža otok sv. Andrija, na kojem se odlažu dijelove metalnih konstrukcija, morskim putnicima ne izgleda privlačno. No to je druga priča o kojoj također treba progovoriti.

HZ mora voditi računa o tome kako ga doživljavaju Puljani. Ugled koji je stekao stvaranjem čišćeg okoliša sada pak nagriza ovaj primjer. S tom tvrdnjom ne moraju se svi složiti. Cementara je njemačkom kapitalu otvorila vrata kada je HZ plasman u Njemačkoj nekoliko tisuća tona pulskog taljenog cementa (aluminatnog, brzovezujućeg, u svijetu veoma cijenjenog, nekoliko puta skupljeg od običnog, portlanda) uvjetovao svojim dolaskom u Pulu. U međuvremenu u Puli je postignut tehnološko-ekološki napredak, ali plaćena je i cijena: od 480 radnika njihov je broj smanjen na stotinu i još koju desetinu.

Na početku tog procesa smanjenja zaposlenika govorilo se da nitko neće biti otpušten. Dogodilo se da su mnogi otišli jer su uvidjeli da za njih u cementari više nema radnog mjesta, a odlazak je bio popraćen i značajnim otpremninama. Tome je kumovalo i promašeno ulaganje novog vlasnika u bijelu liniju tešku više milijuna maraka, pa je na kraju ta proizvodnja obustavljena. Cementara nije povećala nego mnogostruko smanjila broj radnika, ali bilo bi neprihvatljivo da sada smanjuje svoje estetske kriterije: valjda nije počela štedjeti na njima (manje novca za prikladni izgled i okoliš) kao na radnoj snazi? Lijepo bi bilo kada bi iz cementare stiglo odgovarajuće objašnjenje. R. RADOŠEVIĆ Izvor: Glas Istre www.glasistre.hr

Beton

Materijali