Ulaz za korisnike

Cilj nam je od Hercegovine napraviti 'aluminijsku dolinu'

|
Ova slika trenutno nije pronađena
 

Ovogodišnji izvoz Aluminija bit će 225 milijuna eura i jedina je tvrtka u BiH koja dobiva međunarodne kredite

Prije nekoliko dana Zastupnički dom Skupštine Federacije BiH usvojio je odluku o izmjenama privatizacijskog zakona o poduzećima. Prema jednoj od izmjena, moguć je dogovor između predstavnika Vlade i menadžmenta poduzeća o spornim vlasničkim odnosima kako bi se ta poduzeća privatizirala. Promjene zakona treba prihvatiti i Dom naroda Skupštine F BiH na svojoj sjednici 25. srpnja. Još prošle godine najavljivala se zajednička privatizacija 44 posto državnog vlasništva u Aluminiju i 44 posto vlasništva malih dioničara kako bi se nakon toga gradila nova tvornica elektrolize. Direktora mostarskog Aluminij Mijo Brajkovića upitali smo kada očekuje javni natječaj za privatizaciju najvrjednijeg poduzeća u BiH? - Prije svega treba sačekati odluku Doma naroda jer imamo loše iskustvo s politikom u BiH. Već je jedanput Dom naroda odbio prihvatiti izmjene privatizacijskog zakona. Upravo je politika ta koja koči razvoj gospodarstva, kulture... Političke strukture u svojim klanovskim zatvorenostima zapravo rješavaju neke osobne probleme i zavisi iz kojega dijela BiH koja tvrtka i koji interes zastupa određena politika. Aluminij je tvrtka koja je nositelj razvoja cijele BiH kao najveći izvoznik s više 225 milijuna eura i jedina tvrtka koja u BiH dobiva međunarodne kredite te jamstva za osiguranje kredita kao što ga je dobila od njemačkog Hermesa. Od te njemačke osiguravajuće tvrtke po drugi put smo dobili jamstvo za kredit premda ga prema kreditnom statusu BiH nikako ne bismo mogli dobiti. Najveća kvaliteta našeg dogovora s Vladom u Sarajevu o vlasničkim odnosima je što on osigurava zbrinjavanje svih bivših radnika Aluminija kojih je bilo oko 3400. Danas ih u Aluminiju radi oko 930. Treba znati da će budući kupac Aluminija tražiti osiguranje opskrbe električnom energijom, ali i njenu tržišnu cijenu. Kod privatizacije mislim kako nije toliko bitno koliko će novaca dobiti za svoj vlasnički udjel država i mali dioničari nego je bitnije da budući većinski vlasnik osigura razvoj da osigura dosadašnji rad i da ulaže u novu proizvodnju. To treba biti bit privatizacije. Međutim, mi u BiH imamo vrlo loše primjere privatizacije.

Nedavno ste potpisali ugovor s njemačkom tvrtkom Daimler Chrysler vrijedan 35 milijuna eura za osuvremenjivanje i povećanje proizvonje anoda. Hoćete li time dostići količinu proizvodnje anoda dostatnu za još jednu tvornicu elektrolize? - Kada tvrtka prestane ulagati u osuvremenjivanje onda ona počinje stagnirati. Aluminij prodajemo na svjetskoj burzi najvećim svjetskim tvrtkama i moramo pratiti njihove zahtjeve. Naša ulaganja u osuvremenjivanje su kontinuirana svake godine. Ulaganje od 35 milijuna eura zapravo je priprema za gradnju nove tvornice elektrolize. Da bi se sagradila nova elektroliza nužno je pripremiti dostatnu količinu anoda te ljevaonicu gdje se može preraditi još nekih 110 tisuća tona aluminija. Dakle, tih 35 milijuna ulažemo u proširenje proizvodnje anoda i osuvremenjivanje u elektrolizi gdje ćemo povećati godišnju proizvodnju za 12 do 15 tisuća tona. Nakon privatizacije Aluminija hoće li se graditi nova tvornica elektrolize sa 256 elektrolitnih peći? - O tome će odlučivati novi većinski vlasnik, ali mi upravo zbog toga tražimo da oni koji su obnovili proizvodnju sudjeluju u vlasništvu Aluminija. Nije bitno samo povećanje proizvodnje aluminija nego je bitna i njegova prerada ovdje. Sa širokobriješkim FEAL-om gradimo tvornicu za preradu aluminija u kojoj će posao dobiti stotinu radnika. Tu će se prerađivati 10 tisuća tona. Na toj preradi moći će se pokrenuti nova manja poduzeća s desetak-petnaestak uposlenih za daljnju preradu. Naš je cilj napraviti svojevrsnu aluminijsku dolinu na ovom području uz osiguranje proizvodnje za Tvornicu lakih metala u Šibeniku. Aluminij nećemo prodati nekom tko ne želi ulagati u daljnju proizvodnju. Kakve su mogućnosti razvoja prerađivačke industrije aluminija u BiH od vašeg sirovog aluminija? - Ne proizvodimo mi sirovi aluminij nego primarni aluminij i specijalne aluminijske legure. Mi proizvodimo legure prema najsuvremenijim zahtjevima svjetskog tržišta. Imamo svoju ljevaonicu čiji je godišnji kapacitet prerade sirovog odnosno tekućeg aluminija 200 tisuća tona. U njoj smo ugradili najsuvremeniju opremu nabavljenu u SAD, Njemačkoj... U njoj proizvodimo takozvane homogenizirane aluminijske trupce koji su traženi na svjetskom tržištu. Mi ćemo sada u suradnji s Glencore International u daljnje osuvremenjivanje ljevaonice uložiti 10 milijuna američkih dolara. Proizvodimo aluminijsku žicu za električne kabele. Njome opskrbljujemo Eurokabel iz Zagreba, Kapis u Tomislavgradu, naše aluminjske legure koristi u svojoj proizodnji Alloy Whells iz Jajca za proizvodnju aluminijskih kotača za vozila, širokobriješki FEAL, Autovlasenica... Naše legure za aluminijske kotače prodajemo i Fiatu. Govoriti o razvoju aluminijske industrije u BiH nemoguće je bez regionalne povezanosti i utjecaja svjetskog tržišta.

Vi ste do sada, prema odluci mjerodavnih institucija u BiH, morali kupovati struju od Elektroprivrede HZ Herceg Bosne, a oni kako nemaju dovoljno svoje struje, morali su je kupovati u inozemstvu. Kako ćete sada kupovati struju? - Činjenica je kako je električna energija globalni problem, a ne samo problem BiH. Svakodnevno raste potrošnja a izvori se ne povećavaju. Mi moramo biti sretni jer proizvodimo u BiH toliko električne energije da je imamo za izvoz. Ali je apsurdno da BiH izvozi struju i u isto je vrijeme i uvozi. Imamo tri elektroprivrede, pravimo tržište prema europskim mjerilima, a još ne možemo kupiti struju u Republici Srpskoj nego od Elektroprivrede Republike Srpske struju moramo kupovati putem Elektroprivrede HZ Herceg Bosne. Aluminij je takozvani stabilan potrošač i potreban elektroprivredi, mi godišnje potrošimo 250 MWh električne energije. Trošimo neprekidno struju i elektroprivreda nema strujnih udara, a sve njihove viškove otkupljujemo. Kako mi ne možemo bez struje, tako ni elektroprivreda ne može bez velikog potrošača kakav je Aluminij. Mi ne tražimo jeftinu struju kako neki tvrde nego cijenu kakvu imaju ostali proizvođači u svijetu. Cijenu aluminija dobivamo od Londonske burze, a ako nam povećaju cijenu električne energije, naprimjer, 20 posto više nego što ima švedski ili norveški proizvođač, onda nismo ravnopravni s njima. Prodajemo aluminij za američke dolare, a struju kupujemo eurima pa tu gubimo na tečajnoj razlici. Gubimo 25 do 27 posto na cijeni struje. Nama je struja zadnji put na proljeće ove godine poskupjela 26 posto, a trošimo polovicu struje na području Elektroprivrede HZ Herceg Bosne. Zbog toga što je nama struja poskupjela 26 posto, stanovništvu je mogla poskupjeti samo 6 posto. Prema tome, Aluminij podnosi daleko najveći teret poskupljenja električne energije. Izvor: www.Poslovni.hr

Materijali