Ulaz za korisnike

Ekološka mjera sa socijalnim učincima

|
Hrpa prikupljenih boca PET ambalaže
 
Hrpa prikupljenih boca PET ambalaže
Dijelovi su Zakona o otpadu nelogični jer se prikupljaju samo boce za piće i mliječne napitke koji su trećina ukupne PET ambalaže, a ostatak završi na odlagalištima

Njemačka je socijaldemokratska vlada zajedno sa strankom zelenih 2003.  usvojila Zakon o naknadi za povrat ambalaže za jednokratnu uporabu. Zakon  je inače potaknuo mnogo kritika i polemika još od trenutka kada je bio samo ideja zeleno orijentiranih građana u  mnogim zemljama. Vjerovalo se da će  gradske ulice i okoliš koji su bili preplavljeni praznim i odbačenim bocama i limenkama zasjati od čistoće. No namjera je bila i da se i spriječi onečišćavanje  svjetskih mora i oceana plastičnim bocama i drugim plastičnim otpadom jer  to alarmantno ugrožava cijeli ekološki  sustav.

Začetak ideje o povratnoj naknadi

Ideju je povratne naknade za jednokratnu ambalažu 1991. prvi javno iznio  ondašnji njemački ministar zaštite  okoliša Klaus Töpfer. Trebalo je proći  dvanaest godina da 2003. Jürgen Trittin, tada ministar zaštite okoliša u  vladi Gerharda Schrödera, uvede obveznu povratnu naknadu jer se nastojalo  spriječiti zatrpavanje okoliša otpadom  koji se teško razlaže te potaknuti recikliranje i ujedno zaštititi sustav povratnih ambalaža. U Njemačkoj se danas okoliš uspješno čuva od dvije do  tri milijarde limenki i plastičnih boca  na godinu. Prikuplja se i vraća čak 98  posto ambalaže za napitke, a izgrađeni su i veliki pogoni za reciklažu. Gorak okus ostavlja jedino podatak da se udio  povratne ambalaže u proizvodnji spustio ispod 50 %, ali je sasvim sigurno  da bi bez spomenutog Zakona stanje bilo znatno lošije. To se može uočiti na  primjeru voćnih sokova za koje nema  povratne naknade, a udio je povratne  ambalaže u toj skupini pića samo šest  posto. Automati za praznu ambalažu  osjetno su olakšali posao prikupljanja,  ali to si ni u jednoj Njemačkoj ne može  priuštiti svaka prodavaonica prehrambenih proizvoda.

Ideju o naknadi za ambalažu  prvi je iznio negdašnji njemački  ministar zaštite okoliša Klaus  Töpfer, a uvedena je da se  spriječi odlaganje otpada koji se  teško razlaže

Za pripadnike i simpatizere stranke zelenih u Njemačkoj postoji samo jedan  način za povećanje udjela povratne ambalaže, a to je da se na svu jednokratnu  ambalažu naplaćuje povratna naknada. Tada bi uvjeti tržišnog natjecanja  bili jednaki za sve jer onda proizvođači  ambalaže koja se nakon uporabe može  bacati ne bi mogli potrošače više mamiti njezinom praktičnošću. Primjerice u nekim dijelovima Australije postoji čak  i sustav povratne naknade za tetrapak  ambalažu koji je navodno veoma uspješan.

Osim očuvanja okoliša, povratnom se  naknadom željela potaknuti i proizvodnja ekološke ambalaže ili barem stakla,  ali u tome se nije uspjelo, barem ne onoliko koliko se željelo. No zakon je o povratnoj naknadi iznimno učinkovit kada  su u pitanju limenke od aluminija ili pocinčanog željeza koje su gotovo nestale  s većine polica u trgovinama. Razlog je  tome što je onaj koji prodaje limenke s povratnom naknadom dužan prema  zakonu primati sve iskorištene limenke, pa i one kupljene kod konkurenata,  a isto vrijedi za staklo i plastiku. Zbog  toga se mnoge trgovine iz praktičnih  razloga odlučuju za samo jedan sustav,  najčešće za plastiku. Iako se udio povratne ambalaže u proizvodnji općenito  smanjio, ipak ima i iznimaka. Zabilježen  je tako podatak da je udio prodaje piva u  staklenim bocama otprilike 90 posto jer  za pivo u plastičnim bocama ne postoji  povratna naknada.

Prikupljene se plastične boce recikliraju, usitnjavaju i od njih se rade nove.

Povratna je ambalaža s višekratnom  uporabom ekološki znatno prihvatljivija. Staklene se boce mogu puniti i do 50  puta. Za to je potrebno manje energije i  pritom nastaje manje otpada. Na redu je stoga odgovornost potrošača jer bi  oni trebali presuditi koja je ambalaža  ekološki prihvatljivija.

U Hrvatskoj je sustav prikupljanja i recikliranja PET ambalaže (PET – polietilen  tereftalat koji se uglavnom koristi kod  boca za pića) započeo 2006. kada je otkupljeno približno 18.000 tona. Nažalost, već su sljedeće godine Hrvati razvili modele manipulacije radi potkradanja  Fonda za zaštitu okoliša i energetsku  učinkovitost i prikupljeno je čak 23.158  tona. Sljedeću je godinu sustav prikupljanja postao nešto oprezniji pa je u  Hrvatskoj prikupljena 21.680 tona PET  ambalaže, a tek je 2009. Fond započeo  ozbiljnije kontrolirati sustav prikupljanja pa je vraćeno na 18.610 tona. Već je  2010. prikupljena količina dodatno pala  na 16.100 tona, a 2011. prikupljeno je  15.430 tona. Za tu količinu stručnjaci  tvrde da je realna za hrvatsko tržište. Za 2012. godinu još nema objavljenih  podataka.

Razlike u prikupljenim i isplaćenim  količinama

No iz prikupljenih je podataka vidljivo  da se razlike između stvarne i evidentirane isplaćene količine PET otpada između 2006. i 2011. kreću od 15 do 20  tisuća tona, u vrijednosti 300 do 350 milijuna kuna za koliko je zapravo oštećen Fond odnosno državni proračun.  Čini se da glavni problem otkupa PET  ambalaže nije bio u sporadičnim pojavama uvoza prikupljenih boca iz Bosne, Srbije i Mađarske već u fiktivnom otkupu, a šuškalo se i o uvozu neiskorištenih  novih boca koje su odmah završavale u  reciklaži. Tome je kumovala činjenica  da je proizvođačka cijena PET ambalaže upola manja od naknade za vraćenu bocu. Bez ovlaštenih tvrtki koje prikupljeni otpad ovjeravaju, prijam robe i veza s trgovcima i proizvođačima razvili su se u gotovo kriminalnu organizaciju. Problem je s recikliranjem i u tome što  se u Hrvatskoj samo jedna tvrtka bavi  recikliranjem PET ambalaže, a to je Drava International d.o.o. iz Osijeka. Inače  ta je tvrtka svoje preradbene kapacitete dimenzionirala prema napuhanim  podacima od gotovo 25 tisuća tona pa  je prisiljena i uvoziti razliku od stvarno  prikupljenih količina.

Stvarne i isplaćene količine PET  otpada između 2006. i 2011.  kreću se od 300 do 350 milijuna  kuna za koliko je zapravo  oštećen državni proračun

Trenutačno se u Hrvatskoj prikupi 65  do 70 posto ukupne količine PET ambalaže koja dolazi na tržište, a ostatak  završi na komunalnim odlagalištima.  To zapravo znači da se još uvijek baca približno sedam tisuća tona. Prevladava stajalište da bi trebalo povećati  iznos naknade kako bi se građane više  potaknulo na povrat. Prema nekim podacima u Norveškoj je naknada za male boce PET ambalaže 11 centa, a za velike  27 centa, što je četiri puta više nego u  Hrvatskoj. U Švedskoj je kaucija 9 centa  za male, 19 za velike, u Finskoj 10, 20 i  40 centa, ovisno o veličini boce. U Danskoj je 20 i 40 centa, a u Njemačkoj 25  centa za boce zapremine od jedne do  tri litre, dok se u Nizozemskoj vraća 10  centa za male, a 25 centa za velike boce.  U Hrvatskoj je to 7 centa za svu PET  ambalažu iznad 2,3 decilitra zapremnine. Zapravo to je kaucija koju kupci plaćaju na blagajnama kada kupuju boce,  a ne nikakva naknada. Proizvođače pića  koji su dužni plaćati naknadu Fondu za stavljanje boca na tržište (zato što ih  netko potom treba prikupljati ili sanirati odlagališta na koja se odlažu) nitko  ne nadzire. Fond nema pravo uvida u  dokumentaciju plaćaju li i koliko proizvođači tu obvezu, pa je to i dalje velik  problem.

Usvojena Strategija propisuje  hijerarhiju u postupanju  s otpadom koji ponajprije  valja smanjivati, a potom i  razvrstavati u kućanstvima i na  mjestima gdje nastaje

S druge strane problem je da Hrvatska zbog katastrofalnog stanja u sustavu gospodarenja otpadom ne postane skupljalište za PET ambalažu iz cijele Europe, na što inače upozoravaju ekološke udruge koje predlažu promjenu zakonodavnog okvira. Svjesni su toga  i u Ministarstvu zaštite okoliša, ali zakonskih izmjena ipak nema. No zato  se s vremena na vrijeme u javnosti  raspravlja o smanjivanju naknade za  povrat PET ambalaže, što najviše brine  one građane koji preživljavaju skupljajući boce. Raspravljalo se o smanjenju  s 50 na 30 lipa, ali sve je to bilo neslužbeno, a u međuvremenu se i dalje cijela  problematika najčešće doživljava kao  dio socijalne politike, a ne zaštite okoliša. Svima je jasno da Pravilnik o ambalažnom otpadu i Zakon o otpadu treba mijenjati i uskladiti s novom okvirnom  direktivom o otpadu koja je stupila na snagu, a trebalo bi i u cijelosti primjenjivati strategiju gospodarenja otpadom  iz 2005. U njoj je propisana hijerarhija u postupanju, ponajprije u smanjivanju nastanka otpada, a potom prvotno  razvrstavanje u kućanstvima i na drugim mjestima gdje se otpad proizvodi i  prodaje.

Preskupo i ekološki neodrživo

Čini se da je općenito u Hrvatskoj sustav gospodarenja otpadom krivo postavljen, preskup i ekološki neodrživ, ali  i premrežen brojnim interesnim lobijima. Na to upozoravaju zelene udruge, primjerice udruga Eko Kvarner. Posvuda se ističe da od smeća treba dobivati koristan otpad, a pritom se zaboravlja da PET ambalaža nije jedina vrsta otpada iako se o njoj najviše govori. U Hrvatskoj se premalo razmišlja o posebnim vrstama otpada, poput elektroničkog koji je u svijetu u najvećem porastu, a u nas zasad sustav njegova odlaganja kako se čini dobro funkcionira.

U međuvremenu se očekuje ostvarivanje zelene industrije u Hrvatskoj koja bi mogla pridonijeti da kopanje po kontejnerima prestane biti jedna od mjera gospodarskog oporavka. Naime potraga za ambalažom (bocama i limenkama) koja se može pronaći kopanjem po kontejnerima, zavlačenjem u grmlje i preturanjem po divljim odlagalištima te obilaženjem parkova i igrališta na kojima se vikendima okuplja mladež te za nju naplaćivanje naknade, postalo je, nažalost, gotovo profesionalno zanimanje. Nezaposleni, beskućnici, ovisnici, pa i umirovljenici koji mirovinom ne mogu pokriti ni sve mjesečne račune, u otpadu su pronašli izvor prihoda za preživljavanje.

Nažalost je potraga za PET ambalažom, staklenim bocama i limenkama te kopanje po kontejnerima i divljim odlagalištima sada gotovo profesionalno zanimanje

Vraćamo se na početak priče, zapravo ideji o gradskim ulicama i prirodi bez brda praznih i odbačenih boca i limenki koja se djelomično i ostvarila donošenjem Pravilnika o otkupu PET i  staklene ambalaže u sklopu Zakona o otpadu. Gradovi i prirodni okoliš gotovo su zablistali od čistoće, pa je danas gotovo nemoguće pronaći odbačenu praznu limenku ili bocu. Ideja je bila dobra, princip jednostavan, a formula otkupa gotovo savršena – PET ambalažu, staklene boce i limenke volumena od 0,2 l pa na više otkupni centri plaćaju 50 lipa po komadu. Međutim, s obzirom na njihov sadržaj, ali i oblik, određeno je da se pojedina vrsta ambalaže ne otkupljuje. Radi se o bocama u kojima je, primjerice, bilo jestivo ulje ili ocat, raznim staklenkama i sl. Naime odredbama članka 14. stavak 2. važećeg Pravilnika o ambalaži i ambalažnom otpadu određene su vrste ambalaže za koju se plaća povratna naknada, a za boce od ulja ili octa te staklenke prema odredbama Pravilnika nije propisana takva mogućnost.

Dragica Bagarić, direktorica Eko-Ozre, tvrtke koja se bavi posredovanjem između proizvođača i otkupljivača ambalaže, izjavila je u razgovoru za tportal.hr kako smatra da je način na koji su određene vrste ambalaže za otkupljivanje, kao i mnogi drugi dijelovi Zakona o otpadu, nestručan i nelogičan te da se samo zbog tog prikuplja odnosno otkupljuje isključivo ambalaža pića i mliječnih napitaka koja čini tek 30 posto cjelokupne ambalaže, a dvije trećine, umjesto na reciklaži, završi na odlagalištima.

No unatoč rupama u zakonskim rješenjima i greškama u gospodarenju otpadom, zna se da se u otpadu za svaku državu skriva golem financijski potencijal. Isto tako skori ulazak u Europsku Uniju od Hrvatske zahtijeva do detalja razrađen i funkcionalan sustav gospodarenja otpadom, a novi je Zakon o otpadu prilagođen europskoj pravnoj stečevini  donesen tek prošle 2012. godine.

www.casopis-gradjevinar.hr

Materijali