Ulaz za korisnike

Ekološka struja

|
Ekološka struja
 
Ekološka struja
Monopoli su u Europi nestali, svatko danas može kupovati struju od koga želi - pa tako može kupiti i eko-struju, no tko jamči da se time uvijek stimuliraju pravi projekti. Moguće je dokazati da bi kupnja ekološke struje potaknula još veću ekološku proizvodnju električne energije.

 

Ipak mnogi potencijalni kupci eko-energiju radije sami proizvode nego da je kupuju od drugih. Tako je npr. u Njemačkoj godina 1998 bila odlučujuća u spriječavanju monopola na nacionalnom tržištu energije.

Od tog je trenutka svatko mogao točno izabrati od koga će kupiti električnu energiju i na taj se način svjesno i ciljano odlučiti za energiju koja se dobija iz prirodno obnovljivih izvora.

Liberalizacijom tržišta energije odjednom se na sve strane počelo pričati o ekološkoj energiji koju proizvodi voda, vjetar, sunce i Zemljina biomasa. No pored proizvođača koji su svojim kopletnim pogonima orijentirani isključivo na proizvodnju ekološke energije iz prirodno obnovljivih izvora, u igru su se u međuvremenu umiješali i drugi igrači - pojedini lokalni proizvođači električne energije kao i veliki nacionalni opskrbljivači koji su svoju ponudu sad samo još proširili i na proizvodnju eko-struje.

U usporedbi s dosadašnjom cijenom struje ekološko svjestan potrošač sad za eko-struju mora izdvojiti nešto više novaca.No cijena eko-energije sada nije znatno veća od one cijene koju je imala prije liberalizacije tržišta.

Ipak treba reći da trenutno tržište energije u Njemačkoj nije tako slobodno kako bi u stvarnosti i trebalo biti. Mnogi se tkz. "nezavisni" proizvođači i distributeri eko-struje žale na nedostatak konkurencije i šikaniranje od strane velikih koncerna, poglavito kad je riječ o plaćanju pristojbi za korištenje već postojeće infrastrukture za distribuciju eko-struje do krajnjeg potrošača; svi su suglasni da se treba formirati nezavisno tijelo koje bi riješilo ove probleme

 

U međuvremenu jedan je dio početne euforije već nestao. Neki su proizvođači eko-struje zastali na "sredini puta" i bili prisiljeni odustati od posla s proizvodnjom ekološke struje.Tko je se od potrošača odlučio za nekog drugog dobavljača električne energije, postupak je bio u pravilu jednostavan: nakon potpisivanja ugovora s novim dobavljačem električne energije stari je ugovor kod ranijeg dobavljača prestajao vrijediti.

No u praksi to i nije bilo tako jednostavno - naime postupak je na "terenu" trajao ipak duže vremena. No svjetlo u svom domu potrošači su u ovom prijelaznom vremenu ipak imali: dosadašnji je opskrbljivač električnom energijom naime zakonski obvezan opskrbljivati potrošača sve dok novi i u praksi ne preuzme tu ulogu.

Za potrošača je naravno kod izbora novog dobavljača električne energije bila važna ne samo cijena kilovat-sata i osnovna pristojba nego i stvarno porijeklo struje. Jer i ovdje se ponavlja pravilo kao i tako često puta do sada: nije sve ekološki proizvedeno ako na njemu stoji eko-znak. Tako nije sasvim jasno definirano spadaju li u eko-grupu proizvođača, osim regenerativnih oblika energije, i pogoni koji istovremeno proizvode struju i toplinsku energiju.

U ovim se kombiniranim pogonima za proizvodnju električne energije koriste veliki motori koji u pravilu koriste fosilna goriva kao što su ugljen, diesel ili zemni plin. Električna se energija odvodi do elektro-mreže i dalje distribuira do potrošača dok se proizvedena toplinska energija posbnim instalacijama odvodi i upotrebljava za zagrijavanje stanova.

Za promicanje i razvitak regenerativnih oblika energije važno je da ekološka struja ne potječe iz starih postrojenja. Jer ako se ovo dogodi neće se ništa promijeniti u dosadašnjoj proizvodnji električne energije. Tek s izgradnjom novih proizvodnih pogona mogu se iskoristiti potencijali regenerativnih oblika energije, može se povećati njihov udio u ukupnoj količini energije na tržištu i na taj način ne opterećavati više prirodu.

Kako bi se na pravi način odijelila "pšenica od korova" etablirao je se zaštitni znak ekološke proizvodnje energije. Institucije koje proizvođačima eko-struje dodjeljuju ovaj znak, odn. eko-certifikat, u pravilu su nezavisna tijela i instituti.

Tijela koja dodjeljuju eko-certifikat proizvođačima ekološke struje u principu razlikuju dvije kategorije odn. dvije vrste proizvodnje eko-energije. Kako bi se neki pogon mogao kvalificirati za eko-certifikat, struja u njemu mora biti 100% proizvedena od regenerativnih izvora eneregije.Osim toga inzistira se i na činjenici da dvije trećine pogona za proizvodnju eko-struje ne budu stariji od 3 godine.

Druga kategorija su pogoni za proizvodnju električne energije u kojima barem polovica ukupno proizvedene struje mora potjecati iz regenerativnih izvora a druga polovica iz izvora za mješovitu proizvodnju struje i toplinske energije.Zasigurno se i od političke strane očekuje veći angažman u ovoj branši kako bi se omogućilo ravnopravno natjecanje svim proizvođačima. I u odredbama i planovima Europske Unije zacrtani su ciljevi u kojima bi do 2010 god. udio eko-struje u ukupnoj proizvodnji iznosio 20%.

Više informacija na temu grijanje na struju pogldeajte ovdje.

Materijali