Ulaz za korisnike

Fasade završni omotači na građevinama

|
Fasade završni omotači na građevinama
 
Fasade završni omotači na građevinama
Fasade završni omotači na građevinama predstavljaju lice ( latinski: facies ) jednog građevinskog objekta. Kako neko lice može biti lijepo ili simpatično, isto tako i fasada nekog građevinskog objekta može biti ljudima prihvatljiva ili odbojna na osnovu njihovog subjektivnog dojma.

Tu leži glavna zadaća svakog arhitekte, oblikovati fasadu zgrade tako da bude interesantna promatračima, kako bi mogli upoznati i njezin interijer. Tako fasada uvijek ostavlja onaj prvi dojam i na osnovu nje se procjenjuje «corporate identity» negog poduzeća, koje kao vlasnik ili najmoprimac ima sjedište u toj zgradi.

KONSTRUKCIJE FASADA U RAZDOBLJU 1950-1973

Tehnički razvoj fasada je u ovom razdoblju pratio razmišljanja u pogledu konstruktivno-tehničkih principa uređenja poslovno-uredskih objekta, naročito u pogledu planiranja nosivog sustava.

Prilikom obnove građevina razorenih nakon rata vrijeme gradnje je predstavljalo bitan faktor. Iz te činjenice rezultirale su građevine sa s čeličnim ili betonskim skeletom, pri čemu su se koristili gotovi dijelovi. U tom smislu se počelo razmišljati o uporabi laganih, predmontiranih ugradbenih dijelova za vanjski omotač , ili ako ništa drugo predmontirnih masivnih montažnih dijelova kao završnih elemenata građevine (sendvič konstrukcije), kakve su se dugi niz godina koristile u bivšim zapadno-njemačkim pokrajinama, ali velikim dijelom i u bivšoj Istočnoj Njemačkoj na način panelne gradnje.

Prvi «lagani fasadni ugradbeni elementi» izrađivali su se pretežno od čeličnih profila s toplinsko-tehničkom ispunom parapeta, vrlo tankih zidova i s izolacijskim staklom, s rubnom spregom od olova neuobičajenim za to vrijeme. Zbog težine i antikorozione zaštite čelik je kao nosivi okvirni element počeo sve više zamjenjivati aluminij, ali i zato što se u ratu koristio isključivo za proizvodnju aviona, a aluminij još uvijek nije bio dovoljno zastupljen, odnosno bio je preskup.

«Thyssen-neboder» u Duesseldorfu( 1957-1960, arhitekti:H.Hentrich i H.Petschnigg) predstavlja izraziti primjer početka gradnje fasada od aluminija i stakla.

Prve termički izolirane aluminijske profile za izradu fasada počele su koristiti građevinske firme nakon energetske krize 1973. godine, te nakon donošenja zakona o uštedi energije 1976. godine, a koje su se vrlo rano počele interesirati za tehnologiju izrade fasada. Radilo se o vrlo ograničenom broju garđevinskih poduzeća, koji su danas postali najpoznatiji proizvođači fasadnih sistema, u to vrijeme međutim nisu imali niti tehnologiju niti značajniji udio na tržištu.

Materijali koji su se koristili, u početku najprije drvo kasnije i plastika , našli su neznatnu primjenu kod velikoplošnih fasadnih elemenata na uredsko-poslovnim objektima, a ne koriste se ni danas.

KONSTRUKCIJE FASADA U RAZDOBLJU OD 1994-2002

Jedan korak naprijed u pogledu termičkih karakteristika kompletnog elementa vanjskog zida uslijedio je nakon donošenja pravilnika o toplinskoj zaštiti (1994.godine), kako u području tehnike povezivnja termičke izolacije profila tako i u područje primjene stakla, zaštite i ispune staklom. Postojanost na zrak je također poboljšana novim sistemima brtvljenja i obložnim elementima.

Materijali