Ulaz za korisnike

Gradnja vjetroelektrana u Jadranskom moru?

|
Gradnja vjetroelektrana u Jadranskom moru?
 
Gradnja vjetroelektrana u Jadranskom moru?
Valja se priključiti trendu smanjivanja stakleničkih plinova i graditi što više obnovljivih izvora energije, ali nam nitko ne priječi da gradimo jeftinije, iskoristimo prirodne prednosti i zaposlimo što više radnika

Povod za ovaj tekst bio je intervju prvog potpredsjednika Vlade i ministra gospodarstva Radimira Čačića koji je početkom svibnja 2012. objavljen u Novom listu, posebno stoga što su uslijedile neobično bučne i brojne reakcije. Ministar je govorio o obnovljivim izvorima energije, a pritom se, između ostalog, posebno osvrnuo na mogućnost gradnje pučinskih vjetroelektrana u Jadranskom moru. Natuknuo je i mogućnost gradnje velikih platforma na kojima bi se gradile vjetroelektrane, što bi mogao biti isplativ posao za domaća brodogradilišta, ali nije pritom spomenuo nikakav rok za pokretanje takvih projekata.

Pučinske i plutajuće vjetroelektrane

Zbunjujuće je ipak da su svi takvu ideju, dakle i oni koji je prihvaćaju i oni koji je odbijaju, a što je nerijetko određeno političkim opredjeljenjima, dočekali vrlo kritično. Naime tehnologiju pučinskih ili čak plutajućih vjetroelektrana trenutačno zajedno razvijaju dvije goleme japanske korporacije Marubeni i Mitsubishi te danski proizvođač turbina za vjetroelektrane Vestas s portugalskim proizvođačem elektrana i prirodnog plina EDP-om (Energias de Portugal), a pojedinačno EDF (Électricité de France) najveći svjetski proizvođač električne energije i to pretežno iz nuklearnih elektrana i norveška tvrtka Statoil, proizvođač nafte, plina, petrokemijskih proizvoda i električne energije. Svi su ti projekti još u fazi izrade prototipova (Marubeni i EDF) ili u testiranju prototipskih rješenja (EDP i Statoil). Osim toga, Danci razvijaju i posebnu tehnologiju, nazvanu Posejdon, koja bi istodobno iskorištavala energiju vjetra i valova. Stoga su takvi poslovi tek jedno od mogućih dugoročnih rješenja i praktički se ne mogu početi ostvarivati prije 2020., dakle ni poslužiti za gradnju planiranih 1200 MW potrebnih vjetroelektrana, na što se Hrvatska obvezala u skladu s energetskom strategijom i direktivama Europske Unije.

Zna se da je vjetroelektrane najbolje graditi na morskim obalama ili pokraj velikih jezera i akumulacija. Tamo, naime, uvijek postoje zračna strujanja prikladna za kontinuiranu proizvodnju električne energije jer jaki vjetrovi, s brzinama većim od 100 km/h, uopće nisu prikladni pa je vjetroelektrane potrebno zakočiti jer bi mogle uzrokovati velike nesreće. Stoga je priobalno područje najprikladnije, ali tamo vjetroelektrane ipak nisu preporučljive zbog buke i nepovoljnog utjecaja na turizam, ali i zato što se radi o vrlo skupom građevinskom zemljištu. Uostalom u krugu od 500 m oko svakog vjetroagregata nije zbog sigurnosti preporučljiv ni boravak ljudi ni životinja, u naseljenim mjestima zbog buke ni u promjeru od 600 m, pa su vjetroelektrane i velik potrošač prostora.

Kako su u Hrvatskoj znatno ograničene kvalitetne kopnene lokacije, ni Jadransko more zbog većih dubina nije sasvim prikladno. Naime, gotovo su sve dosadašnje vjetroelektrane u moru građene na dubinama do 30 m (prosječna je dubina Jadrana približno 50 m) jer je gradnja na većim dubinama, dakle na umjetnim otocima poput platformi za crpljenje nafte ili plina, nesumnjivo sasvim neisplativa. Stoga se kao jedno od mogućih rješenja za ostvarivanje energetske neovisnosti svakako nameću pučinske vjetroelektrane koje bi se možda mogle tegliti i na najpovoljnije pozicije. No s obzirom na razvoj takvih tehnologija, to se svakako neće moći ostvariti za sljedećih desetak do dvadesetak godina, pa stoga nisu nikakvo rješenje ni za hrvatsku brodogradnju ni za hrvatsko gospodarstvo.

Kapacitet vjetroelektrana u Europskoj Uniju

Primjer naizgled nevažne rasprave o gradnji pučinskih vjetroelektrana upućuje na to da u razmatranjima naše energetske budućnosti ima podosta nesnalaženja i nerazumijevanja, ali ni dovoljno svijesti o tome što nam zaista treba. Stoga smo potražili podatke EWEA-a (European Wind Energy Association – Europskog saveza na energiju vjetra) koji je nedavno objavio da su instalirani kapaciteti vjetroelektrana u Europskoj Uniji premašili 100 GW. Naime, u prvih je 20 godina izgrađeno ukupno 10 GW, a u sljedećih su 13 kapaciteti porasli 10 puta. Da bi se pokrila sadašnja proizvodnja vjetroelektrana, u termoelektranama na ugljen bilo bi potrebno 72 milijuna tona kamenog ugljena, a u termoelektranama na plin 42 milijarde m3 plina, što bi stajalo 5 milijarda eura za ugljen i 7,5 milijarda za plin.

U 2011. na mrežu je priključeno novih 9616 MW, ali i isključeno 216 MW, pa je krajem godine bilo ukupno 93.957 MW instaliranih kapaciteta ili 10,5 % kapaciteta svih elektrana u Europskoj Uniji. U prosječno vjetrovitoj godini vjetroelektrane mogu proizvesti 204 TWh (milijarda kilowatsati) i pokriti 6,3 % ukupne potrošnje električne energije. Više je od polovice tih kapaciteta u Njemačkoj i Španjolskoj (29,1 i 21,7 GW), a slijede ih Francuska, Italija i Ujedinjeno Kraljevstvo (između 6,5 i 6,8 GW), a zatim Portugal (4,1 GW) i Danska (3,9 GW). Gledajući prosječnu proizvodnju vjetroelektrana na godinu u odnosu na potrošnju, prva je Danska (25,9 %), a slijedi ih Španjolska (15,9 %), Portugal (15,6 %), Irska (12 %) i Njemačka (10,6 %).

Ipak u 2011. vjetar je s ukupnom proizvodnjom od 21,4 % bio na trećem mjestu, neznatno iza plinskih elektrana s 21,6 %. Na prvom su mjestu bili fotonaponski sustavi s 46,7 % (21 GW), a obnovljivi su izvori ukupno činili 71,3 %. Primjetan je bio porast proizvodnje u termoelektranama na ugljen, vjerojatno zbog znatnih tehničkih unapređenja, ali i velik pad ukupne proizvodnje električne energije u nuklearnim elektranama, ponajprije u Njemačkoj, što je izravna posljedica nesreće u japanskoj nuklearnoj elektrani u Fukushimi.

Čini se da je Europska komisija prije podcjenjivala mogućnosti vjetra jer je 1996. procijenjeno da će u ondašnjih 15 članica biti uključeno 8 GW tek 2010., a to je ostvareno još 1999. I nakon prihvaćenih poticajnih mjera za energiju vjetra, procjenjivalo se da će do 2010. kapaciteti porasti do 40 GW, što je više nego dvostruko premašeno. Za 2030. EWEA predviđa ukupno kapacitete vjetroelektrana od 400 GW, što će pokriti 28,5 % potrošnje električne energije u Europi. Vjeruje se da će nakon 2020. opadati gradnja vjetroelektrana na kopnu, a rasti gradnja pučinskih. Ujedno se očekuje da će proizvodnja po jedinici instalirane snage na godinu biti približno 3750 sati rada punim instaliranim kapacitetom za pučinske, a 2360 za kopnene. Danas za kopnene to iznosi otprilike 2150, a u Njemačkoj tek 1700, jer su zbog velikih poticaja građene i na nepovoljnim mjestima.

EWEA se pozabavila i procjenama budućnosti električnih cestovnih vozila. Uz pretpostavku da će prosječni električni automobil trošiti 20 kWh na 100 km (što bi se tehničkim poboljšanjima možda moglo smanjiti na 11 kWh) i prelaziti 10.000 km na godinu (koliko i današnji prosječni automobil), proizvodnja vjetroelektrana u 2020. bila bi dovoljna za 290, a 2030. za 577 milijuna automobila (u Europskoj Uniji 2009. bilo je ih je 236 milijuna).

Nuklearke i obnovljivi izvori

U raspravu o gradnji vjetroelektrana i njihovoj budućnosti u Hrvatskoj na neki se način uključilo i stotinjak nuklearnih fizičara, od čega desetak iz SAD-a, na simpoziju koji je početkom lipnja 2012. održan u Zadru. Raspravljalo se o budućnosti nuklearnih elektrana u svijetu nakon katastrofe u Fukushimi, odustajanja Njemačke od nuklearnog programa te o izgledima da male zemlje poput Hrvatske počnu graditi nuklearne elektrane. Svoje je stajalište o nuklearkama kao za Hrvatsku znatno povoljnijim rješenjima od vjetroelektrana ili solarnih elektrana iznio prof. dr. sc. Zdenko Šimić, predsjednik Hrvatskoga nuklearnog društva, nastavnik na zagrebačkom Fakultetu elektronike i računalstva.

Hrvatska industrija, smatra prof. Šimić, nije u stanju znatnije sudjelovati u pothvatima gradnje vjetroelektrana jer se to čini poput prehrane kolačima, i još k tome uvoznima, u doba gladi. Vjetroelektrane mnogo stoje, a ne rješavaju osnovni problem. Više od 80 % je uvozna oprema, pa je to mnogo nepovoljnije nego da se izravno uvozi električna energija. Prošle smo godine uvozili 40 % električne energije, a ako se uključi i Krško, čak i 60 %. No to je ipak bilo jeftinije nego kupovati mazut za termoelektrane u Sisku i Rijeci. Zato nije pravo rješenje plaćati pet puta skuplju struju iz vjetra, umjesto da se struja izravno uvozi. Stoga je gradnja nuklearne elektrane s reaktorom od 700 MW nužna za poticanje gospodarskih potencijala Hrvatske. Za uloženih nekoliko milijarda kuna u gradnju nuklearne elektrane može se za najmanje 50 % angažirati domaća industrija, posebno građevinari i strojari, a to je učinjeno i u gradnji NE Krško. Pritom valja donekle zanemariti opasnosti od radioaktivnosti i mogućih havarija jer je dokazano da su nuklearke najsigurnije. Černobil je, primjerice, stradao zbog ljudskog nemara, a u Japanu nije potres uzrokovao štetu već tsunami, iako se na prenisku ogradu i prije upozoravalo. Vjetroelektrane proizvode struju samo kad ima vjetra, a nuklearna elektrana je stabilan sustav za proizvodnju električne energije, neovisan o vremenskim uvjetima. Usto nuklearka zapošljava i do tisuću ljudi, a vjetroeletrane ili solarne elektrane rade s daljinskim upravljanjem,
s najmanjim mogućim brojem zaposlenih.

Danas je na tržištu najvažnije da svoj energetski potencijal možeš iskoristiti i plasirati na tržište i proizvoditi struju da je drugom po potrebi možeš prodati. Upravo su zbog toga vjetroelektrane slabije rješenje. Bosna upravo kreće u gradnju čak sedam novih hidrocentrala, a mi u energetskim potencijalima znatno zaostajemo, što će sljedećih godina biti još uočljivije.

Valja zanemariti to što se Njemačka opredijelila protiv struje iz nuklearnih elektrana i što zatvara postojeće. Oni se zalažu za politiku energetske transformacije i žele biti prvi u uključivanju obnovljivih izvora energije i u smanjivanju stakleničkih plinova, a to čine iz ekoloških, ali i ekonomskih razloga jer je uključen i velik dio industrije. Iako je Njemačka odustala, to zemljama poput Švedske, Finske, Francuske, SAD-a, Kanade, Kine i Indije ne pada na pamet. U našem je okruženju Italija odavno napustila nuklearni program, što je potvrđeno i referendumom, Mađarska namjerava graditi još jednu nuklearku, a Slovenija je u potrazi za partnerom za drugu elektranu s nuklearnim gorivom. Kad bi se u Hrvatskoj nacionalnim konsenzusom donijela energetska strategija i kad bi se odredilo da je za energetsku stabilnost nužna nuklearka, pitanje je gdje bi se mogla graditi. U osamdesetim su godinama prošlog stoljeća, nakon odluke o gradnji NE Krško, vrlo studiozno istraživane potencijalne lokacije.Tako se predviđalo ušće Drave u Dunav (na adi Tanja), Prevlaka u blizini Zagreba i otok Vir. To su dobro istražene lokacije koje su zadovoljavale osnovne kriterije, ponajprije dobro hlađenje i odvođenje viška topline te razvijen prijenosni elektroenergetski sustav. U novije se vrijeme spominje i lokacija pokraj Rogoznice posebno stoga što su se neke prijašnje lokacije znatno promijenile. Inače za gradnju je svake elektrane u najboljem slučaju potrebno godina, a mnogo se više vremena utroši na pripreme. Da se Hrvatska sada odluči za nuklearnu elektranu, trebalo bi najmanje deset godina da se ona izgradi.

Uvozni dijelovi za vjetroelektrane

Na marginama je skupa izneseno danije potpuno razvidna politika vezanauz vjetroelektrane, posebno stoga štose za razliku od fotonaponskih elektranadopušta velika snaga i visoki poticaji.Čak se govori i o potrebi unapređivanja elektroenergetskog sustava na jugu Hrvatske što bi omogućilo gradnju vjetroelektrana. Nastoji se, dakle, uvoziti skupi inozemni sustav za proizvodnju energije koji radi samo kad vjetar puše, a za to će se dodatno graditi novi distribucijski sustav. Vjetroelektrane što se danas grade u Hrvatskoj gotovo su u cijelosti uvezene jer se uvoze i nosivi čelični stupovi koji bi se mogli i u nas proizvoditi, pa čak i betonski temelji. Naš je Končar doduše ostvario znatan napredak i razvio poseban vjetroagregat koji još nije dovoljno ispitan te nije spreman za uporabu, pa se stoga ugrađuju uvozni. Trebalo bi barem pričekati dok se naša industrija ne osposobi, a u međuvremenu raditi nešto što zaista znamo i možemo, poput elektrana na bioplin. Za aktivno uključivanje Hrvatske u energetsku strategiju Europske Unije do 2020., popularno nazvanu "20-20-20", potrebno je više ulagati u obnovljive izvore energije, ali prilagoditi i izmijeniti zakone koji su to dosad priječili. Pritom se, kao što je poznato, 20 % energije planira dobiti iz obnovljivih izvora, za 20 % povećati energetska učinkovitost i za 20 % smanjiti emisiju stakleničkih plinova. Plan je do 2020. postići da se 23 % energije dobije iz vodne snage, 23 % iz obnovljivih izvora energije, 19 % iz ogrjevnog drva, 15 % iz prirodnog plina, 9 % iz sirove nafte, ali i 2 % iz toplinske energije.

Vjeruje se da Hrvatska ima potencijal i energetsku perspektivu, posebno u obnovljivim izvorima energije s biomasom, ali i s vjetroelektranama, no vjerojatno je ipak najviše potencijala u iskorištavanju električne energije. Cilj je i do 2020. iz vjetroelektrana ostvariti 1200 MW (sada približno 130 MW), a planira se znatno povećati dobivanje energije i iz drugih obnovljivih izvora, osobito iz elektrana na biomasu, sa sadašnjih 140 na 420 MW, ali i iz fotonaponskih sustava s 45 na 250 MW.

Svjetska industrija obnovljivih izvora energije na godinu raste brže od 30 %, a prošle su godine u Europskoj Uniji obnovljivi
izvori energije činili gotovo tri četvrtine svih izgrađenih energetskih izvora. Trenutačno u svijetu ima više od 2,3 milijuna zaposlenih u području obnovljivih izvora, od čega polovica otpada na biomasu i biogoriva, a još je 7 milijuna zaposleno u području energetske učinkovitosti. To su tzv. "zeleni poslovi" koji bi se mogli iskoristiti za pokretanje gospodarstva, nova zapošljavanja i konkurentu proizvodnju.

Prema analizi o mogućnostima razvoja "zelenih poslova" koju je u Hrvatskoj proveo Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP), može se dijelom procijeniti broj mogućih novih poslova u području iskorištavanja vjetra i sunca u Hrvatskoj. Iako imamo znatno više dozračene sunčeve energije, na prosječnog Austrijanca opada čak dvadeset i tri puta više instaliranih sunčevih toplinskih sustava nego na prosječnog Hrvata, a situacija je kod sunčevih sustava za proizvodnju električne energije još i nepovoljnija. Nešto je bolje u području iskorištavanja energije vjetra, jer se danas tako dobivenom električnom strujom opskrbljuje približno 100 tisuća kućanstava.

Dojam je da se u našoj energetskoj strategiji pokušavaju pomiriti dvije stvari koje mogu, ali i ne moraju biti međusobno povezane. Radi se ponajprije o znatnom nedostatku električne energije za što su potrebni veliki i izdašni izvori električne energije. Istodobno se radi i o velikom nedostatku radnih mjesta, posebno za mlade, a njih svakako neće biti bez dovoljno jeftine i pristupačne energije bez koje je nezamisliv bilo kakav snažniji gospodarski razvoj.

Valja se dakle okrenuti velikim energetskim građevinama, neovisno o tome radi li se o hidroelektranama ili termoelektranama, a vjerojatno se ne treba libiti, barem ne u raspravama, ni nuklearnih elektrana. Što uostalom nedostaje državama koje imaju znatne kapacitete u nuklearnim elektranama, posebno Francuskoj (58 nuklearki sa 63.236 MW) koja tako zadovoljava više od 75% svojih potreba. Ne treba dakako zanemariti ni države poput SAD-a (104 nuklearke sa 101.229 MW), Rusiju (32 nuklearke s 23.084 MW), Švedsku (10 nuklearki s 9399 MW), Švicarsku (5 nuklearki s 3252 MW) i sl., ali ni nama bliske i slične države poput Mađarske (1880 MW), Rumunjske (1310 MW), Bugarske (1906 MW), Češke (3686 MW) i Slovačke (1760 MW) te činjenicu da neke zemlje koje sada nemaju nuklearki planiraju njihovu gradnju, poput Poljske (10) ili Turske (4). Važno je pritom da električnu energiju dobijemo po što nižim cijenama i da zaposlimo ili razvijemo naše gospodarske kapacitete. Važno se također priključiti svjetskom trendu smanjivanja stakleničkih plinova, ali se i strogo pridržavati preuzetih međunarodnih obveza. Pritom dakako treba graditi i što više obnovljivih izvora energije, ali nas nitko ne priječi u tome da gradimo ono što nam je najjeftinije i što će najbolje iskoristiti naše prirodne prednosti, ali i zaposliti što više naših radnika. U gradnji vjetroelektrana mi
se nikako ne možemo uspoređivati s Njemačkom ili Danskom koje na Baltiku imaju beskrajne plićake što se i ne mogu nikako drukčije iskoristiti nego za vjetroelektrane. Mi plićaka ili nemamo ili ih upotrebljavamo za turističke sadržaje, što je vjerojatno mnogo isplativije i izravno ili neizravno zapošljava gotovo cijelo primorsko stanovništvo. A zbog činjenice da našu obalu štite visoke i široke planine, niz čije se padine spuštaju vjetrovi uraganskih udara, tamo izgrađene vjetroelektrane ne samo da mogu biti neisplative, već i opasne.

Izvori:

http://jadranska-ulaganja.hr/hr/arhiva/
projekti-pucinske-vjetroelektrane;
http://www.poslovnipuls.com/2012/05/08/
vjetroelektrane-na-moru-hrvatska/;
http://www.hrastovic-inzenjering.hr/primjena-
energije/energetski-clanci/415-budunost-morskih-vjetroelektrana.html;
http://cudaprirode.com/portal/vijesti-izhrvatske/
3740-qhrvatska-treba-nuklearkuane-skupe-vjetroelektraneq

Materijali