Ulaz za korisnike

Hidrauličko ujednačavanje

|
Hidrauličko ujednačavanje
 
Hidrauličko ujednačavanje
Postojeći uređaj treba na temelju rubnih podataka uzetih na licu mjesta biti hidraulički ujednačen. U tu svrhu potisne visine pumpi moraju biti provjerene i u danom slučaju prilagođene.

Pod hidrauličkim izjednačavanjem uređaja centralnog grijanja podrazumijeva se unošenje stalnih otpora unutar cijevne mreže s ciljem opskrbljivanja svakog korisnika planiranom volumenskom strujom. Stalni otpori zato moraju biti decentralizirano ukomponirani u povezivajući vod (ulazni ili izlazni) potrošača, pomoću uređaja za regulaciju, u svakoj pojedinačnoj prostoriji. Može se raditi o predpodešavanju termostatskih ventila, podesivom povratnom spajanju vijcima ili sličnom podesivom prigušivanju. Centralni stalni otpori, koji ograničavaju volumensku struju za veći broj priključenih potrošača (primjerice vučeni regulirajući ventili), ne ostvaruju izjednačavanje ovih potrošača međusobno.

Zadana vrijednost (kv-vrijednostI) za svaki od stalnih otpora, mora se dobiti iz izračunavanja cijevne mreže. Postupak u novagradnji, kao i postojećem stambenom fondu bez absorbirane cjevne mreže, bit će opisan kasnije.

Ne pristupi li se hidrauličkom izjednačavanju, pomiču se hidraulički, a time i termički odnosi unutar uređaja. Za pomješanu, cirkulirajuću vodu centralnog grijanja, radijatori položeni u blizini pumpe djeluju, bez definiranog stalnog otpora, kao kratki spojevi.

Radijatori koji se nalaze u blizini pumpe opskrbljuju se prekomjerno, a oni koji se nalaze dalje, nedovoljno se ili tek dostatno obskrbljuju. Posljedice neprovedenog hidrauličkog izjednačavanja su između ostalog: povišena električna potrošnja snage same pumpe; problemi s bukom, kada neophodna potisna visina pumpe postane vrlo visoka, kako bi se opskrbilo i najudaljenijeg potrošača; snažnom prekomjerenom opskrbom pojedinačnih radijatora, njihova je sposobnost regulacije ograničena. Pošto su termostatski ventili već u projektnom stanju gotovo zatvoreni, jedva da mogu reagirati na strani izvor topline. Dolazi do dvostupanjskog regulirajućeg ponašanja.

Otvore li se termostatski ventili (primjerice nakon faze depresije), tada je protok kroz pumpe bližih radijatora, praktički jedva ograničen. Oni stvaraju kratki spoj, sve dok odgovarajuće prostorije nisu zagrijane. Na radijatorima, koji su udaljeni od pumpe istovremeno se smanjuje protok. Ponovno zagrijavanje događa se izrazito neujednačeno.

Ujednačavanje u novogradnji

Postupak hidrauličkog ujednačavanja za novogradnju u dostatnoj je mjeri poznat iz stručne literature. Ovdje ga se treba samo kratko prepričati. Planirana mreža je rastavljena u dionice. Za sve dionice se iz volumenske struje, izabrane dimenzije cijevi i ostalih otpora (bez termostatskog ventila) utvrđuju rezultirajući gubici pritiska. U slučaju reguliranja koji je za preporučiti, polazi se od jedinstvenog rasprostranjivanja, s obzirom na normu VDI 6030 “Projektiranje slobodnih prostornih grijućih površina”, ovisno o stupnju zahtjeva, ali se isto tako računa i sa individualnim povratnim temperaturama.

 Pojavljuje se hidraulički nepovoljan radijator, za kojega je proračunati gubitak tlaka, pritiska svih priključenih dionica u projektnom slučaju najveći. Termostatski ventil ovog radijatora odabire se sa željenim ventilskim autoritetom. Na taj su način gubitak pritiska preko tog ventila i potrebna potisna visina pumpe, čvrsto postavljeni. Za sve druge radijatore, gubitak pritiska proizlazi preko pripadajućih termostatskih ventila radijatora.

Kod upotrebe proizvođača topline s integriranim pumpama, čija se preostala potisna visina ne može podesiti nestupnjevano, naveden je poseban slučaj: pošto je potisna visina tlaka već prije hidrauličkog ujednačavanja utvrđena, mora se računati sa tom potisnom visinom. Ovaj se slučaj u stručnoj literaturi nažalost samo rijetko obrađuje, iako je kod kotlova, tek sa malim brojem iznimaka, to standard. Ovdje zadana potisna visina pumpe mora biti uzeta u obzir kod projektiranja svih termostatskih ventila u mreži. Pitanje, koji je radijator hidraulički najnepovoljniji, tada više nije interesantno. Za sve radijatore čvrsto je utvrđen na raspolaganju stojeći pritisak i maksimalni gubitak pritiska u dovodnom vodu. Ventil mora odgušiti razliku i adekvatno tome, se mora izmjeriti. Alternativno se u ovom slučaju može pobrinuti i za to, da se previsoki potisni tlak već centralno razgradi (regulatori razlike pritiska, ventil prekomjerne struje). Može li se tada slobodno izabrati mrežni pritisak, pomoću primjene regulatora razlike tlaka sa podesivom zadanom vrijednosti, tada se ona utvrđuje postupkom hidraulički najnepovoljnijeg radijatora.

Novi elementi rješenja

Centralni problem je utvrđivanje gubitaka pritiska u mreži, a bez da se moraju sprovesti konvencionalna izračunavanja cijevne mreže. Sljedeće veličine moraju biti poznate: potrebna snaga radijatora (ovisno o toplinskom opterećenju prostorije): prekomjerno utvrđivanje; podešavajuće sistemsko rasprostiranje (ovisno o predimenzioniranju): utvrđivanje; rezultirajuće volumenske struje: mogu se izračunati iz stvarnih snaga i rasprostiranja pojedinačnih radijatora; presjek cijevi ili R-vrijednosti i mjerodavna duljina cijevi za izračunavanje gubitka tlaka; gubitak tlaka pojedinačnih otpora i posebni ugradbeni elementi, eventualno zadana zaostala potisna visina kotla.

Pošto cijevni dijametri i dužine svih pojedinačnih dionica ne trebaju, odnosno ne moraju biti prihvaćeni, gubitak se tlaka utvrđuje preko vodova u okviru optimiranja, iz maksimalne duljine vodova i srednje R-vrijednosti. Gubici tlaka pojedinačnih otpora, procjenjuju se pomoću paušalnih dodataka na padu tlaka u ravnim cijevnim dionicama. Posebni ugradbeni elementi sa velikim gubicima pritiska, moraju se kod preuzimanja uređaja, posebno vrednovati. Pad tlaka preko ventila se, dok god je to moguće, utvrđuje na temelju smisleno odabranog ventilskog autoriteta.

 Procjena duljine vodova

Iz postojećih elemenata za hidrauličko ujednačavanje, preuzeto je stupnjevanje (blizu-srednje-daleko) gubitaka pritiska preko termostatskih ventila, ovisno o udaljenosti od pumpe. Svaki se radijator kod uređivanja zgrade, pridružuje jednoj od tih triju zona. Pridruživanje se izvodi “subjektivno” na temelju postojećih tipova mreže. Dok se god cijevne mreže izvode sistemom Tichelmann, gubitak tlaka preko svih termostatskih ventila radijatora stavlja se kao približno isti (na temelju ventilskog autoriteta ili prisutnog povećanja pritiska u mreži). Za podna i jednocjevna centralna grijanja, elementi se još ispituju.

Kod prohodnosti uređaja se (dvostruka) duljina “najdulje pruge” (duljina ulaznog i izlaznog toka prema radijatoru najudaljenijem od pumpe) procjenjuje. Ova se duljina upotrebljava kao relevantna za zonu “daleko”. Zona “srednje” se računski uzima u obzir sa 2/3 , a zona “blizu” sa 1/3 maksimalne duljine vodova.

Najveći problem kod procjene gubitaka pritiska u mreži predstavlja procjenjivanje R-vrijednosti (gubitak tlaka po metru cijevi) odnosno, hidraulički otpor u cijevnom sistemu.

Međuovisnosti i okvirni uvijeti

Temeljne međuovisnosti i okvirni uvjeti:

Mreže su se ranije najčešće provodile sa određenim rasprostiranjem i određenom (maksimalnom) R-vrijednosti.

Ako se zgrada građevinski modernizira, njeno se toplinsko opterećenje smanjuje. Kod istog rasprostiranja volumenska bi struja u istom odnosu pala. Na taj način opadaju i gubici pritiska i R-vrijednosti.

Volumenska struja ovisi o starom i novom rasprostranjivanju. Manje sistemske rasprostranjenosti nakon optimiranja, dovode do većih volumenskih struja i gubitaka tlaka.

U pravilu preko sistema grijanja nije poznato kojom rasprostranjenošću i kojom srednjom R-vrijednosti je mreža orginalno postavljena. Često cijevne mreže uopće nisu provedene, odnosno više ne odgovaraju kriterijima postavljanja, zbog nadograđivanja.

Novo toplinsko opterećenje zgrade je poznato na temelju prekomjernog (ili točnog) izračunavanja toplinskog opterećenja.

Novo sistemsko rasprostiranje, kao i rasprostiranje za pojedinačne radijatore je poznato. Za sve dionice povratnog toka ona su nepoznata, jer se točke mješanja ne izračunavaju pojedinačno. Na taj način na raspolaganju stoje samo volumenske struje za cjelokupni sistem (priključni vodovi pumpe) i za priključne vodove pojedinačnih radijatora. Za cijevne dionice između, volumenske se struje ne mogu utvrditi bez snimanja cijele cijevne mreže.

Može se poći od toga, potvrđeno istraživanjima iz literature i ispitivanjima u praksi, da se tipični cijevni sistemi po dužini svojih cijevnih vodova i njihovom presjeku, tijekom posljednjih 40 godina nisu značajno, ili su se tek malo mijenjali. Konstanta cijevne mreže C za cjelovite mreže, (sa sličnom dilatacijom) je ostala ista.

 Nastavak za optimiranje

Nastavak za optimiranje izveden je:

Na cijevnu mrežu gleda se kao na jedinstvenu cjelinu. Ne utvrđuje se R-vrijednost za pojedine dionice, već samo srednja vrijednost za cjelokupnu mrežu.

Konstanta cijevne mreže C, je za raširenu mrežu iste veličine – neovisno od starosti – po prilici ista. R- vrijednost se tada može procijeniti prema sljedećoj proporcionalnosti:

Pri tome se pretpostavlja, da su zagrijavane površine starih i novih kuća iste veličine, te da su isto tako i duljine mrežnih vodova, iste.

Stari podaci polaganja R staro, ∆Ơ staro i q staro, su prije svega nepoznati. Pojednostavljeno se pretpostavlja, kako su se prije svega s pojavom pumpnog centralnog grijanja sa toplom vodom, sve do sredine šezdesetih godina, provodila izračunavanja cijevne mreže. Pošto se mreže vodova od tada nisu značajno mijenjale u svojoj duljini i dimenzijama, tipični podaci polaganja vodova iz tog vremena, uzimaju se za osnovu, kao referenca izračunavanja R-vrijednosti. Definirana su dva tipa građevina “EFH” i “MFH”.

Procjena R-vrijednosti provodi se prema shemi. Kod izračunavanja nove R-vrijednosti trebalo bi se ovisno o datom slučaju ispitati, od kada se više ne očekuje nikakvo turbulentno cijevno strujanje. Prve aproksimacije dopuštaju da ona bude očekivana približno ispod 15…20 Pa/m. Ovdje između gubitka tlaka i volumenske struje, više ne vlada kvadratna ovisnost (∆p~V2), već linearna (∆p~V). Zbog toga ispada razumnim, da se u računanju upotrijebi minimalna R-vrijednost.

Daljnji gubici pritiska

Gubici pritiska za pojedinačne otpore, pretpostavljaju se sa 50 % pada tlaka preko ravnih cijevnih odsječaka. To odgovara srednjoj vrijednosti različitih izvora (30…67%). Posebni ugradbeni elementi, kao što su centralno dispozicionirani brojač količine topline, filteri, mješalica ili gravitacijske kočnice, odnosno povratni ventili, kao i spremnik, moraju prilikom snimanja tehnike uređaja biti posebno uzimani u obzir, pošto njihov gubitak pritiska snažno ovisi o ukupnoj volumenskoj struji uređaja i dotičnom tipu.

Neregulirane pumpe

Najjednostavnija mogućnost je upotreba jednostupanjske neregulirane pumpe . Diferentni se pritisak, kojeg pumpa priprema, diže opadajućom volumenskom strujom. Željena pogonska točka za mrežu u pravilu neće ležati direktno na karakterističnoj liniji. Kod aparata za grijanje sa integriranom pumpom često se pojavljuje problem prevelikih potisnih visina, koje se onda moraju spuštati preko radijatorskih termostatskih ventila (∆pD). To je kod uređaja sa postojećim termostatskim ventilima identično sa smanjivanjem kV-vrijednosti polaganja i proporcionalnog područja polaganja. Paralelno sa prilagođavanjem pritiska, trebali bi se zbog toga uzeti u obzir i učinci na reguliranje kakvoće.

 Slični odnosi kao i kod jednostupanjskih pumpi, pojavljuju se i kod višestupanjskih, podešavajućih, nereguliranih pumpi. Ovdje prekomjerni pritisak može biti smanjen pomoću odgovarajućeg izbora stupnja broja okretaja. Ako se, obzirom na izračunatu neophodnu visinu tlaka polaganja u pogonskoj točki, odabere niži stupanj pritiska pumpi, pojavljuje se čak i prividan nedostatak diferentnog pritiska, kojem se suprotstavlja termostatski radijatorski ventil, sa dodatnim otvorom u slučaju polaganja i sa povećanjem kV-vrijednosti, te P-područja. Dok god P-područje ne prekoračuje vrijednosti od 1…2 K, nešto niža pumpna potisna visina dobiva uvijek prednost, iz razloga uštede pomoćne energije pumpe, pred prevelikom visinom.

Neregulirana pumpa i preljevni ventil

Neregulirana pumpa može dodatno biti pogonjena preljevnim ventilom, koji se prekapča u kratkom spoju . Diferentni pritisak, koji je mreži dat na raspolaganje, može se u daljnjim područjima zadržati približno jednakim i konstantnim. Horizontalna karakteristična krivulja se ipak ne pojavljuje, jer automatski radeći, diferentnim pritiskom reguliran preljevni ventil, pomoću svojeg radnog P-područja, koje leži na tipičnih 50 mbara, pokazuje funkcijom uvjetovanu regulacijsku razliku. Podešena zadana vrijednost (tipična namještena tlačna razlika: 200 mbara) preljevnog ventila, utvrđuje se najčešće prema zahtjevima proizvođača topline, a ne prema zahtjevima priključene mreže, kada se kroz proizvođač topline treba realizirati najmanja protočna struja. Za mrežu se javlja češće viši nego niži diferentni tlak. Prekomjerni diferentni tlak (∆pD), mora se postupno smanjiti preko termostatskih ventila.

Iznimke se mogu pojaviti na temelju naknadno priključenih tokova podnog grijanja. Ovdje je tada, između primarne strane proizvođača topline i sekundarne strane cirkulacije podnog centralnog grijanja, neophodno hidrauličko odvajanje i odjeljena sekundarna pumpa. Zbog visokog dodatnog trošenja pomoćne energije pumpi, ova bi se preklapanja ipak trebala izbjegavati, a trebali bi se upotrebljavati proizvođači topline, koji na temelju dostatnog sadržaja vodenog spremnika i iz toga rezultirajućeg malog hidrauličkog otpora, ne postavljaju nikakve zahtjeve spram najmanje vodene protočne struje spremnika.

 Regulirajuće pumpe

Uobičajene su konstantno ili varijabilno regulirane karakteristične linije. Kod varijabilnog reguliranja, diferentni se tlak povećava s rastućom volumenskom strujom. Nulta potisna visina nalazi se tipično pri 50% podešene zadane vrijednosti potisne visine. Najmanji protok kroz proizvođača topline ovdje se ne može održati. Za pumpe, koje se mogu regulirati javljaju se različite strategije regulacije:

  • Strategija regulacije može biti stvar slobodnog izbora (konstantno ili varijabilno).
  • Strategija regulacije je povezana sa regulacijom spremnika i na nju se ne može utjecati, primjerice kada se pumpa regulira nakon modulacije plamenika.

Diferentni tlak i termostatski ventili

Nakon građevinskog i /ili uređajnotehničkog saniranja, mogu se u slučaju reguliranja, smanjiti volumenske struje polaganja grijuće vode: pomoću smanjenog toplinskog opterećenja prostorije, nakon poboljšanja toplinske zaštite građevine, kod isto zadržanih radijatora i niže srednje prekomjerne temperature radijatora ili pomoću izbora povećanog polagajućeg rasprostiranja (više ulazne i niže temperature povratnog toka) kod iste srednje prekomjerne temperature radijatora.

Prvo daje se objašnjenje, zašto ventilski autoritet prisutnih termostatskih ventila u pravilu raste, zašto se dakle, regulirajuće ponašanje s obzirom na ovo poboljšava, kada istovremeno ne dolazi do spuštanja nivoa diferentnog tlaka pomoču upotrebe manje pumpe, nižeg stupnja snage, učinka pumpe ili upotrebom regulatora diferentnog tlaka. Mora se paziti, da se kod nepromjenjenog trajanja visine tlaka pomoču pumpe i/ili regulatora diferentnog tlaka, za nadalje upotrebljavane termostatske ventile, automatski podešava smanjeno P-područje polaganja, tako da nastaje opasnost od nestabilnog otvoreno-zatvoreno regulirajučeg ponašanja.

Ventilski autoritet se povečava od aVstaro = 0,33 na aV,novo=0,9. U pogonskoj točci BP1 (orginalno stanje polaganja) teće izvorna volumenska struja polaganja, kroz mrežu. Padu tlaka u mreži (žuta linija) dodaje se pad tlaka preko ventila. Oba su zajedno tako velika, koliki je ukupno raspoloživi tlak. Ventilski tlačni gubitak čini približno jednu trečinu raspoloživog povečanja tlaka, to znači da se pojavljuje ventilski autoritet od približno aV=0,33 za najnepovoljniji radijator. Pad tlaka preko čvrstih otpora cijevnih vodova i ugradbenih elemenata u mreži, se smanjuje sa opadajućim volumenskim strujama: kod ravnomjernog nazadovanja, povlačenja volumenske struje niz parabolu. Time se također spušta i takozvana “potreba za tlakom” (7), za cjelokupni sistem cijevne mreže, uključujući termostatske ventile radijatora sa smanjujučom volumenskom strujom polaganja.

 Zahtijevani nivo diferentnog tlaka značajno ovisi o nadogradnji mreže, posebno o udaljavanju varijabilnih korisničkih otpora, od pumpe. U najnepovoljnijem slučaju - kada jedan ili više varijabilnih korisničkih otpora leže vrlo blizu mjesa ugradnje pumpe – on se uopče ne spušta: za objašnjenje ovdje se moraju čitatelji uputiti na složeniju literaturu. Na slici 7 raste tlačna potisna visina kod smanjenih volumenskih struja, pomoču ovdje pretpostavljene neregulirane pumpe. Udio pritiska, koji se mora razgraditi pomoču termostatskih ventila radijatora, se povečava, a ventilski autoritet se povečava. Također i kod konstantno regulirane pumpe, kod upotrebe preljevnih ventila ili regulatora diferentnog tlaka, ovo ponašanje ostaje tendenciozno prisutno.

Ako su nakon građevnog ili uređajnotehničkog saniranja raspoloživi tlakovi u mreži previsoki, postaje neophodno, da se postojeći termostatski ventili moraju zamijeniti sa istm ventilima, samo sa manjim kV-vrijednostima.

Način postupanja

Napredne izvedbe objašnjavaju naknadno opisani način postupanja kod hidrauličkih i regulacijskotehničkih optimiranja sistema. Zgrada se svrstava u tipove “jedinstvenog” ili “ne jedinstvenog” polaganja radijatora. Za to se iskorištavaju već poznati odnosi (usporedi sa 1. dijelom) toplinskih opterečenja prostorije prema normiranoj snazi, učinku grijanja. Razlikuju li se odnosi toplinskih opterečenja prostorije prema normiranom učinku, snazi radijatora, međusobno za manje od 20%, na zgradu se može gledati kao na jedinstveno dimenzioniranu. Pojavljuju li se suprotno tome, vrlo različita predimenzioniranja – a time i različita rasprostranjivanja temperature po radijatoru - , polaganje je nejedinstveno. Granica od 20% je utvrđena prema vrednovanju konkretnih priojekata na stvarnim zgradama, no ona se može također i drugačije definirati. U datom slučaju može se u daljnjoj analizi, potpuno izostaviti razlika između “jedinstvenog” ili “nejedinstvenog” polaganja radijatora.

Redosljed veličina brojčanih vrijednosti za temperature grijače vode ima unutar promatranja u početku samo podređenu ulogu. Vrijednost “2,0” govori, da bi radijator pogonjen temperaturom od 75/60 stupnjeva C, stavljao na raspolaganje dvostruko toplinsko opterečenje prostorije, kada bi bio pogonjen sa normiranim rasprostiranjem prema DIN normi EN 442. Vrijednost “0,9” upučuje na to, da srednja učinkovitost, snaga radijatora od približno 70 stupnjeva C nije dovoljna, da bi se zagrijala prostorija. Ovdje su neophodne više temperature.

Kod “nejedinstvenog” polaganja radijatora, nepovoljni radijator, a time i neophodno povečanje tlaka pumpe, ne može više biti u svakom slučaju identificirano na temlju najduže pruge. Gubitak tlaka u mreži može biti viši. Potisna bi se visina trebala tada birati što je manje moguće. Pošto je u fondu zgrada jedva (ekonomski) moguće detaljirano snimanje cijevne mreže, neophodne su alternative za polaganje pumpe i termostatskih ventila.

 Izabrani nastavak sastoji se od određivanja različitih ventilskih autoriteta, s obzirom na postavljanje termostatskih ventila. Kod jedinstvenog polaganja radijatora, ventilski se autoritet radijatora utvrđuje na najdužoj pruzi sa aV=0,3, kako bi se postavila pumpa i termostatski ventili. Termostatskim ventilima na srednjoj udaljenosti ili u blizini pumpe, na raspolaganju tada stoji viši diferentni tlak, koji se mora pomoču odgovarajučeg polaganja ventila (izbor prilagođene kV-vrijednosti polaganja sa predpodešavanjem ili sa prilagođenim ventilskim konusom) smanjiti. Kod “nejedinstvenog” polaganja radijatora, ova se vrijednost utvrđuje na aV=0,5. Detaljirana usporedna izračunavanja između opisanog postupka i egzaktnog izračunavanja cijevne mreže, za izvedene cjevne mreže u starim zgradama i novogradnji, u ovom se trenutku još uvijek provode.

Zadane vrijednosti za pumpu

Za mrežu se mora utvrditi raspoloživi tlak. K tome se mora i utvrditi, je li tlak proizvoljno podesiv ili je čvrsto zadan. Ako se potisna visina ne može slobodno izabrati, izračunavanje cijevne mreže mora biti prilagođeno na postojeću vrijednost diferentnog tlaka.

Postupak izgleda kao što je to ovdje navedeno:

1. Gubitak tlaka cijevnih vodova i pojedinačnih otpora preko najnepovoljnije pruge utvrđuje se na temelju duljine i R-vrijednosti, ovdje sa udjelom pojedinačnih otpora od 50 %:

∆p mreža = 1,5 R I

2. Gubitak tlaka posebnih ugradbenih elemenata (filteri i drugo) se utvrđuje:

∆p posebno

3. Ventilski autoritet za (tobožnji) najnepovoljniji radijator se – ovisno o jedinstvenom ili nejedinstvenom polaganju radijatora – utvrđuje:

aV = 0,3 odnosno 0,5

4. Gubitak tlaka preko ventila izračunava se:

∆p = aV / 1- aV (∆p mreža + ∆p posebno)

5. Potrebna potisna visina tlaka izračunava se iz tri udjela gubitka tlaka:

∆p potrebno, minimalno = ∆p mreža + ∆p posebno + ∆p ventil

6. Prisutna potisna visina tlaka se provjerava. Ona mora biti veća ili ista od izračunate najmanje potisne visine. Dok god se radi o višestupanjskoj pumpi, utvrđuje se traženi stupanj u slučaju polaganja. Za mrežu pripremljena potisna visina tlaka, mora biti definirana sa izračunatom volumenskom strujom uređaja, u datom slučaju iz podataka datih od strane proizvođača. Može li se potisna visina proizvoljno odabrati, u koraku 5 točno je utvrđena izračunavanjem – provjera otpada. U slučaju da je postojeća potisna visina mnogo veča nego što je to minimalno potrebno, preporuča se ugradnja regulatora diferentnog tlaka, ako se pumpa ne može zamijeniti.

U ovo vrijeme izabrana, pragmatična granica za potrebu djelovanja je:U mreži potrebna potisna visina je samo upola toliko velika, kao raspoloživa, a i istovremeno su kV-vrijednosti postoječih ili novih termostatskih ventila radijatora u srednjem manji od 0,15 m/h (ta vrijednost odgovara maloj do srednjoj predpodešenosti pri najmanjim danas raspoloživim termostatskim ventilima radijatora).

Nakon ovog koraka, povečanje tlaka za mrežu ∆p raspoloživo, je čvrsto utvrđeno, a prisutni termostatski ventili radijatora se mogu s obzirom na njihovu kV-vrijednost ispitati, ili se mogu postaviti novi ventili sa manjim kV-vrijednostima.

Zadane vrijednosti za termostatske ventile radijatora

Za svaki je radijator čvrsto utvrđena volumenska struja, isto kao i prisutna potisna visina za mrežu ∆p raspoloživo i gubitke tlaka centralnih posebnih ugrađenih elemenata (∆p posebno). Pad tlaka preko cijevnih vodova i pojedinačnih otpora se utvrđuje ovisno o položaju radijatora u jednoj od triju zona (blizu, srednje, daleko), sa I kao cijevnom duljinom najdulje pruge:

  • - zona daleko: ∆p mreža = R I
  • - zona srednje: ∆p mreža = 2/3 R I
  • - zona blizu: ∆p mreža = 2/3 R I

  • Razlika između raspoloživog tlaka i padova tlaka u mreži, te u posebno ugrađenim elementima opada s obzirom na termostatski ventil i prednamještanje.
    Izvor: www.masmedia.hr

     

Materijali