Ulaz za korisnike

Hrvatski kamen

|
Hrvatski kamen
 
Hrvatski kamen
Predstavljanje hrvatskog kamena počinjemo kamenom Veselje, poznatim bračkim 'mramorom' (u Hrvatskoj nažalost nemamo pravog mramora) jer je taj kamen općepoznat

Jedno od rijetkih ilirskih imena staro nekoliko tisućljeća: Veselia Felicetas, urezano u brački kamen, sačuvano je i u imenu pučiškog kamenoloma i kamena Veselje. Iz kamenoloma Veselje potječe bijeli brački 'mramor', graditeljima poznat još iz antičkih vremena.

Taj bijeli brački kamen – 'mramor' (u petrološkom smislu to nije mramor) komercijalno se pojavljuje pod nazivom Veselje Unito i Veselje Fiorito .

U nazivu kamena riječ Veselje se odnosi na istoimenu uvalu iznad koje se nalazi stari kamenolom Veselje, dok su drugi dijelovi naziva Unito odnosno Fiorito obilježja građe kamena. Inačica Unito podrazumijeva da su u građi kamena skeletni ulomci relativno ujednačeni, dok u inačici Fiorito u istoj, manje više bijeloj, osnovi 'plivaju' krupni rudistni ulomci ili cijeli rudisti, koji se ističu smeđkastom bojom.

Brački 'mramor'

Veselje je prvi iz serije članaka o hrvatskim vrstama kamena. Predstavljanje pojedinih vrsta i tipova našeg kamena je vrlo korisno jer slični sadržaji do sada nisu objavljivani. Mi nemamo, za razliku od brojnih drugih država, jedinstveni katalog kamena, pa bi se ovim objavljivanjem u neku ruku popunila ta praznina.

Povijesni prikaz

Eksploatacija kamena Veselje odnosno bijelog bračkog kamena, 'bračkog mramora', započela je u antičko vrijeme na sjevernoj strani u zapadnom dijelu otoka u neposrednoj blizini Škripa i Splitske u kamenolomima Plate, Rasohe i Stražišća. Pretpostavlja se da oni datiraju još od davnog vremena nekadašnjeg starog Škripa, koji je spominjan kao 'civitas' i 'oppidum', te da su kasnije Rimljani, na ruševinama drevnog Škripa, kamenom iz tih kamenoloma 79. g. pr. n. e. sagradili svoju tvrđavu Scripea.

Ti su kamenolomi poslije korišteni za izgradnju Salone i Dioklecijanove palače. Gradnja palače, rezidencije Gaja Aurelija Valerija Dioklecijana (284. – 305.) rodom iz okolice Salone, započela je u razdoblju kasnog Rimskog Carstva. Dovršena je početkom IV. stoljeća.

U to su vrijeme bili aktivni brački kamenolomi, za to vrijeme nesumnjivo izvanrednih proizvodnih mogućnosti. Da su kamenolomi eksploatirani i prije Dioklecijanovog vremena za Salonu, zaključuje se iz natpisa negdje iz II. stoljeća poslije n. e. nađenog u blizini Škripa, u kojem se spominje upravnik kazališta (centrio Quintus Silvius curagens theatri), što se dovodi u vezu s gradnjom teatra u Solin

Osim za Salonu i Dioklecijanovu palaču, kamen iz tih kamenoloma, za koje se do danas zadržao naziv Dioklecijanovi kamenolomi (a za kamen iz tih kamenoloma naziv Diocles), korišten je i u druge građevne svrhe ondašnje velike rimske provincije Dalmacije. To potkrepljuje navod "taglio de sassi nella Brazza per la costruzione del Palazzo, et altre Fabriche di Diocleziano" bračkog kroničara Prodića (1662).

Cicarelli (1802.) konkretno navodi "da je car Dioklecijan 286. g. dao vaditi odličan kamen za svoju velebnu palaču u Splitu, i da se još pod Škripom, a nad Splitskom vide kamenolomi, dvije milje uokolo, koji ukazuju koliko je u njima bilo uloženo carskog troška i radne snage".

O vađenju kamena u doba antike u tim kamenolomima, svjedoče također nalazi rimskih fragmenata, od fibula do žrtvenika, nedovršenih sarkofaga, kolona i kapitela, te starih alata i rimskih tehnika vađenja blokova. Kod Rimljana su kamenolomi bili državni i pod vojnom upravom i posvećeni zaštiti bogova, pa su tako i brački kamenolomi za vrijeme Dioklecijanovo bili erarski i posvećeni bogu Heraklu, a po nađenim fragmentima nekih natpisa, izgleda, i bogu Merkuru.

U kamenolomu Rasohe sačuvao se u živoj stijeni rustično uklesan u polovini naravne veličine reljef Herakla , a u kamenolomu Plate zavjetni žrtvenik koji mu je podigao nadzornik kamenoloma Valerius Valerianus, koji je iz fruškogorskih kamenoloma bio poslan za glavnog nadzornika bračkih kamenoloma.

U Rimskim kamenolomima su također sačuvani brojni ostaci rimske tehnologije vađenja blokova. Posebice su impozantni duboki do 5 metara uski ručno izrađeni zasjeci (kanali) tzv. 'pašarini' – Tagliatta Romana kojima su Rimljani otvarali i pripremali stijensku masu za vađenje velikih blokova.

U predjelu Samograd u starom kamenolomu Tešišća kod Pučišća sačuvani su ostaci podsjeka oblika slova V tzv. 'kunjere' u koje su se stavljali drveni klinovi, koji su polijevanjem vode bubrili i dosta jakom silom odvajali kameni blok od stijenske mase.

Osim intenzivnog rada u kamenolomima za vrijeme gradnje Dioklecijanove palače, isto je tako postojao stalni živi pomorski promet rimskih brodova za prijevoz kamena (naves lapidariae), koji su prevozili kamen s Brača na gradilište u Split.

Utovar uz pomoću drvenih oblica (rotula) obavljao se u ondašnjoj mrtvoj luci Splitska, gdje su, prilikom izgradnje nove obale, iz mora izvađeni fragmenti izrađenog kamena.

Po tim kamenim elementima se zaključuje da se u bračke kamenolome dovozio na preradu i kameni materijal starih egipatskih i grčkih spomenika, s kojima su, prema rimskom građevnom načelu "non sine solido marmore" bili ukrašeni Peristil, Mauzolej i drugi dijelovi palače.

Kasniji procvat bračkog vapnenca Veselje vezan je za razdoblje razmaha urbanog života u dalmatinskim gradovima u vrijeme poslije 1420. kada su se političke prilike, nakon trajnog dolaska tih područja pod mletačku vlast, smirile. Oživljavaju se nekadašnji antički kamenolomi, a otvaraju se i novi.

To vrijeme kulturnog i umjetničkog procvata (renesansa) doba je velike građevne djelatnosti, kada naši poznati graditelji kao što su: Juraj Dalmatinac, Andrija Alešija i Nikola Firentinac, koriste kamen s Brača i Korčule za svoje građevine širom Dalmacije, a i susjedne Italije u: Anconi, Riminiju, Mantovi i na Tremitima.

Bitno mjesto u toj značajnoj građevnoj epohi zauzima šibenska katedrala, umjetničko djelo Zadranina Jurja Matejeva poznatog pod imenom Juraj Dalmatinac, koju taj smioni poduzetnik i poznavalac kamena gradi po vlastitim nacrtima od 1441. do smrti 1475. uz brojne druge građevine u Zadru, Šibeniku, Splitu, Dubrovniku i Italiji.

Juraj Dalmatinac (predstavnik 'kićene gotike') profinjeni kipar (friz glava i krstionica u šibenskoj katedrali) koristio je za gradnju katedrale brački kamen iz kamenoloma Veselje , u koji je često osobno zalazio, probirao kamen i nadgledao klesarske radove.

Osim tog kamena, koristio je i kamen iz korčulanskih kamenoloma, a za uresne svrhe dovozio je ružičastu vapnenu breču najvjerojatnije s Krka.

Nju je upotrebljvao samo za ures u unutrašnjosti građevina. Iz sačuvanih parničnih spisa iz 1454./55. (pisanim dijelom na latinskom, a dijelom na talijanskom pučkom žargonu onog vremena) o parnici vođenoj u Splitu, radi spora koji je izbio radi kamena i samog kamenoloma na Braču, između umjetnika Jurja Dalmatinca i njegovog dotadašnjeg poslovnog partnera Talijana maistro Zuan Brasola (magister Johannez Brexoula) vidi se da je Juraj Dalmatinac u ono vrijeme izvozio brački kamen u Anconu i Rimini (perche se io ho portado piere in Ancona e Rimano del isola de la Braza sono state mie et hole fate mi savar ai mie maistri cum li miei denari a mie spekse per auctorita concesa a mi per lo Conseio de la Braza).

Pouzdano se zna da je kamen, koji je on izvozio u Italiju, uporabio u Anconi za gradnju Loggie dei Mercanti, te augustinske i franjevačke crkve. Za portal ove potonje u ispravama izričito stoji da je izvađen i obrađen na Braču (cavato e lavorato alla Brazza).

Iz drugih isprava je poznato da je 1452. u bračkim kamenolomima radio i ondašnji znameniti umjetnik Andrija Alešija, neko vrijeme suradnik Jurja Dalmatinca na izgradnji šibenske katedrale, te da je za ovu, kako je izričito navedeno izrađivao stupove, podstavke, bifore, nadvodne lukove i kićene kapitele, te oblikovao četiri kipa.

Od Andrije Alešije sačuvala se važna isprava, kojom je on 2. svibnja 1455. zakupio od vlasnika Gašpara i Čeprnje Tomašića iz ondašnjeg sela

Straževnika (između Gornjeg Humca i Pražnica) korištenje najvećeg bračkog kamenoloma Veselje, da uz cijenu od 10 libra malih može lomiti i obrađivati kamen na prostoru od mora do crkvice (Magistri Andree lapicide emptio unius loci vacui in Bratia).

Ovaj je dokument evidentiran u notarskim spisima V. Liber instrumentorum za 1455. godinu (Povijesni arhiv Zadar, Stari splitski arhiv, V. Liber instrumentorum 1445. g., folio 167’) i dragocjen je zato što je to jedina isprava iz onog vremena u kojoj je točno i određeno navedena lokacija kamenoloma Veselje (super terreno posito Vesela quod laborare possit una petratiam).

Godine 1472. Andrija Alešija je gradio crkvu od bračkog kamena u Italiji, u Tremiti na istoimenim otocima. Izgradio je također palaču Čipiko u Trogiru, te neke kipove i krstionicu u Trogirskoj katedrali.

I treći čuveni renesansni umjetnik Nikola Firentinac koristio je bračke kamenolome i u njih zalazio kada je po smrti Jurja Dalmatinca on nastavio izgradnju šibenske katedrale (1475. – 1505.), koju je dovršio u stilu rane toskanske renesanse. Po ispravama iz 1493.

Crkovinarstvo mu je izdalo posebnu punomoć za kamenolom na Braču (fecit procuratorem magistrum Nicolaum q. Jahannis Florentinum specialiter et expresse contra cuiscumque occupationes unius petrariae positae in insula Brachiae). Iz drugih isprava proistječe da je Nikola Firentinac i 1502. zbog kamena za gradnju crkve u Valvedereu (Italija) boravio na Braču (dove ando a taiar le pere e pagar le maestranze).

Sagradio je kapelu Orsini u Trogirskoj katedrali (1468). On je isklesao i neke kipove, a neke je radio A. Alešija i neke Ivan Duknović (Ioannes Dalmata). Ranu renesansu koju je gajio Nikola Firentinac, ostavio je u nekoliko građevina u Šibeniku, Trogiru i Splitu čije su površine stijena i stropovi od kamena ukrašeni raskošnim reljefima, statuama i figurama.

Materijali