Ulaz za korisnike

Identitet hrvatskog prostora

Identitet hrvatskog prostora
 
Identitet hrvatskog prostora
NACIONALNI PROGRAM ZA VRSNOĆU I KULTURU GRAĐENJA

Regionalne posebnosti temeljene na prirodnim i društveno-razvojnim, a ne političkim osobinama, nositelji su vrijednosti i bogatstva nacije i moraju biti u potpunosti sagledani i postavljeni kao osnova od koje kreću svi procesi planiranja.
Zemljovid Hrvatske, kao dugački, djelomično vrlo tanki luk koji se izvio iz mediteranskog krajolika Jadranskog mora ulazeći preko planina u ravnice Panonije, rezultira brojnim različitostima - od konfiguracije tla, flore i faune, naseljenosti, urbano-ruralne strukture, do proizvodnih snaga i proizvodnih mogućnosti. Zemlja takvih različitosti, a time i bogatstva, traži specifičan pristup planiranju uspješnog razvoja.

Podjela Hrvatske se ne može svesti samo na uobičajenu diferencijaciju kopnenog i obalnog dijela. Ona je daleko kompleksnija i neizbježno vezana uz prirodni fenomen, prometne mogućnosti, mentalitet stanovništva, stupanj razvijenosti, tipologiju proizvodnje, navike, povijesno naslijeđe, mogući potencijal razvoja, ulogu u cjelini državne strukture itd. Međimurska i Varaždinska županija, slijedeći uzore neposrednih susjeda, razvijaju uspješnu proizvodnju pretvarajući se u naše razvijenije regije. Nasuprot tome, cijeli granični potez prema Bosni i Hercegovini opterećen negativnim povijesnim naslijeđem, stalnim sukobima i nedavnim ratom, ne pokreće značajniju proizvodnju, ostajući na dimenzijama okućnica. U isto su vrijeme to najvećim dijelom prekrasni krajevi, bez većih urbanih centara. Višestoljetna granična linija i stalni sukobi uništili su povijesnu strukturu pa je u uvjetima izrazito niske gustoće stanovništva teško planirati primjereni razvoj. Proizvodnja se u poljoprivredi drastično mijenja i okućnica više ne može biti osnova egzistencije. Razvoj hrvatskog sela kapitalno je pitanje suvremenog trenutka, čije rješavanje tek treba adekvatno pokrenuti.

Različitost i bogatstvo ambijentalnih prostora rezultirali su tijekom povijesti isto takvom različitosti čovjekovih urbano-ruralnih zahvata. Iako je Hrvatska zemlja gradova, njena manja naselja i ruralna arhitektura vrijednosti su narodnog identiteta najvišeg ranga. Povijesni razvoj u kojem hrvatski duh na obalnom području ne samo da sudjeluje i prati europska zbivanja, nego ga aktivno i stvara - renesansa se otvara antologijskim zahvatom Hrvata Lucijana Vranjanina u Urbinu. U isto vrijeme turska osvajanja onemogućuju normalni razvoj velikog dijela istočnih područja. Unatoč svemu, hrvatski graditeljski duh trajni je signum identiteta i nužno ostaje sačuvan u svojim bitnim vrijednostima.

Obalni pojas mora nije jedinstvena morfološka struktura. Savudrija, zapadna Istra, istočna Istra, podvelebitsko primorje, Ravni kotari, šibenski vodotoci, biokovski masiv, dubrovačka rivijera, otočni niz raznih osobina, različitost podmorja i mikroklime, teme su koje se u tom razmatranju ne mogu mimoići, uz neizbježne studije i analize svake pojedine situacije. Primarna konkurentnost hrvatskog obalnog područja proizlazi iz njegovih prirodnih i povijesnih vrijednosti, koje u svakom od ovih lokaliteta govore specifičnim jezikom pa je njihovo poznavanje i adekvatna interpretacija osnovni diktat pristupa.

Obalni gradovi ne samo da stvaraju dignitet gradogradnje i prostore dostojne vrijednosti čovjekova života, već svojim arhitektonskim dostignućima ulaze u rang najvrednijih ostvarenja svog razdoblja. Obalna naselja definiraju specifičan jadranski arhitektonski izraz kamenim strukturama jasnih stilskih povijesnih izraza, uz prisutnost suhozida u svim varijantama pejzažnih vrijednosti. U planinskom vijencu koji, izlazeći iz mora, mijenja topografiju krajolika, stvaraju se tipovi regionalne gradnje od drvenih konstrukcija do suhozidne, pa čak i megalitske kamene gradnje. Ravnica će pak stvoriti karakterizaciju šora, izgradnju proizašlu iz elementarne funkcije odnosa stambene kuće s ganjkom i pratećih gospodarskih zgrada. Istarski krajolik brežuljast je kao i zagorski, ali je njihova arhitektonsko-urbana interpretacija potpuno drugačija. Dvorci i ljetnikovci dat će toj slici svu širinu bogatstva, a burgovi trajnost i dokaz tisućljetnog postojanja etnikuma koji i danas obitava na ovom tlu.
Barokni urbanizam karakterizirat će obnovu sjevernih gradova i naselja. Kulturološka potka europskih strujanja signirat će hrvatske gradove i sela, verificirajući ih trajno u naslijeđu shvaćanja, vrijednosti i vlastitog identiteta. Svaka od tih pojavnosti neotuđivi je dio hrvatskog kulturološkog naslijeđa i manifestacija samobitnosti te se s istom snagom jasno čita na slavonskom šoru, zagrebačkom Zrinjevcu, kuli Velikog Tabora, dubrovačkoj Minčeti, turopoljskoj korablji ili na hvarskoj trifori.

Materijalna svjedočanstva hrvatskog identiteta dovoljna su da se shvati nužnost ne samo očuvanja i zaštite, već i njihove uloge kao pokretačke iskre u razvojnom procesu suvremenog arhitektonskog izraza. Zato je nužno postaviti osnove pristupa i kretanja u svim varijantama postojećih ostvarenja, da bi unutar njih stvaralački poriv novuma koji dolazi mogao dostići vrijednosti identiteta. Kulturološko naslijeđe nije mrtva prošlost, nego živa osnova građenja budućnosti. Vrijednosti naslijeđa moraju biti sačuvane, a suvremene mogućnosti i stremljenja samo obogaćuju dani trenutak ostvarenjima čitkog identiteta koji postaje trajni put razvoja. Sučeljavanje prošlog i suvremenog, svjetskog i regionalnog, nije sukob već otvorena vrata novih mogućnosti. Da bi se taj put mogao ostvariti, moraju se definirati osnovni postulati koji određuju kako pristup arhitekturi, tako i njezinu kreativnu razinu i nužnost prosudbe vrsnoće. U procesu koji omogućuje građenje oni moraju biti prisutni u svim svojim komponentama.

akademik Boris Magaš

Materijali