Ulaz za korisnike

Ivan Vitić, Dom kulture, Komiža, otok Vis, 1961.

|
Ivan Vitić, Dom kulture, Komiža
 
Ivan Vitić, Dom kulture, Komiža
Ivan Vitić, Dom kulture, Komiža, otok Vis, 1961.

Vitićev Dom kulture u Komiži ima posebno mjesto u arhitektovu opusu, predstavlja naime jedan od vrhunaca njegova arhitektonskog djelovanja. Prema sjećanju njegove kćeri Dom u Komiži bio je arhitektov najdraži projekt.

Upravo ta zgrada, iako relativno malih dimenzija, nosi u sebi poslanstvo koje govori o višeslojnosti moderne koju je arhitekt znao interpretirati u autohtonom okolišu otoka Visa.

Samosvojni pristup prisutan je u cjelokupnom opusu arhitekta Vitića, a karakterizira ga inventivno i istraživačko izražavanje kroz strukturu objekta i konstrukciju, što oblikuje posve nov arhitektonski prostor. Kao istraživačku arhitektonsku temu lako prepoznajemo možda na neki način utopijski, a istodobno arhaični, arhitektonski prostor šatora u njegovim izvedenim i neizvedenim projektima za različite paviljone.

Pritom mislim na realizacije sajamskog paviljona 40 na Zagrebačkom velesajmu (1958.), domova Jugoslavenske narodne armije u Šibeniku, Komiži i Splitu (1960., 1961., 1962.), na projekte za Društveni dom na otoku Rabu i operu u Novom Sadu (1960.) te prvenstveno na tri nerealizirana paviljona: EXPO u Bruxellesu (1956.), Palaču naroda za Zagrebački velesajam (1956.) i naročito na paviljon SAD-a na istoj lokaciji (1965.). Istu arhitektonsku temu, elemente pa čak i sličnosti u tlocrtnoj organizaciji može se slijediti na skicama za projekt kuće Brunka Mimice uz more, koju je vjerojatno koncipirao u isto doba kada i paviljon u Komiži.

Pored prostornih, skulpturalnih kvaliteta koje donosi strukturalna tematika, za razumijevanje cjelovitosti Vitićevih arhitektonskih ostvarenja također treba spomenuti apstraktnu slikarsku intervenciju s dinamičnim rasporedom ploha te izražajnom uporabom osnovnih boja, no uvijek na samosvojni mediteranski, malo opušteniji način. Kod spomenutih projekata i realizacija mogu se povlačiti paralele s najboljim djelima koja su u isto vrijeme ili čak kasnije ostvarivali Frei Otto, Alvar Aalto (Mediteranom nadahnuta Vijećnica u Säynätsalou u Finskoj, 1949. – 1952.), Le Corbusier (Philipsov paviljon u Bruxellesu,1958., paviljon u Zürichu, 1964./1965.) te Zenetos u Grčkoj.

Paviljon na Komiži nastao je kao programska dopuna vojarne «Rogači», kao Dom JNA, smješten u širi prostor Komiže tako da na specifičan način povezuje vojarnu s ribarskim mjestom. Paviljon, kao građevinski arhetip moderne i inovacijski poligon arhitekata moderne predstavlja i u Vitićevu primjeru teren za isprobavanje novih prostornih i konstrukcijskih ideja. Prostornih u cjelovitom smislu od postavljanja paviljona u prostor, načina kako mu se približavamo, pa sve do organizacije unutarnjeg prostora i do prostorne atrakcije od šest stropnih nabora – stropne topografije, koja znači konstrukcijsku inovaciju u tretmanu naborane krovne plohe kao nositelja prostora.

Prostor na kojem je paviljon sagrađen bio je ranije livada, a na susjednim terasastim parcelama, okruženim kamenim suhozidom još i danas uspijevaju nasadi naranča, limuna i rogača. Paviljon, koji je diskretno odmaknut od kuća na rubu Komiže, pripovijeda klasičnu priču o poziciji i dostupnosti zasebnog objekta unutar generične strukture mjesta.

Ono što nas ovdje zanima jest prvenstveno pravi mali obred približavanja objektu koji stoji povišen iznad duge horizontale kamenog suhozida, koji moramo ostaviti za sobom da bismo upravo obgrlili, okružili objekt te konačno stupili pred ulaz i ušli u njega.

Kad stojimo pred paviljonom, pogled nam se zaustavlja na razapetom krovu s najvišim otočkim brdom Humom u pozadini. Fasadni elementi dematerijaliziraju se uslijed dinamične, modernističke kompozicije, zidovi postaju zasloni, štoviše projekcijsko platno kao kod vanjske stijene višenamjenske dvorane, koja zaista predstavlja projekcijsko platno za kino na otvorenom prostoru. Kao jedinstveni arhitektonski element ostaje nam šatorski krov, koji svojim tankim rubom ocrtava i pokriva zbivanja ispod sebe.

Kad uđemo u paviljon, kružni se put, koji smo prošli izvana, nastavlja u unutrašnjosti gdje kružimo ispod naboranoga betonskog stropa oko centralne jezgre kroz višenamjensku dvoranu namijenjenu također filmskim projekcijama, preko sobe za televiziju i knjižnice ponovo do ulaznog prostora. Prema gore odgrnuti rubovi naborane krovne površine kroz staklene stijene, uokvirene tankim aluminijskim okvirima, usmjeravaju naš pogled prema gore, iznova prema vrhu Huma, te time na izvjestan način uspostavljamo odnos između vanjskog i unutarnjeg, između bliskog i dalekog.

Glavne prostorije u paviljonu su fluidno organizirane te sistemom kliznih i sklopivih vrata omogućuju fleksibilnu uporabu. Osim recepcijskog pulta i bara paviljon je opremljen kvalitetno dizajniranim namještajem arhitekta Bernarda Bernardija i drugih oblikovatelja. Umjetna je rasvjeta bila promišljeno odabrana i raspoređena, s grupama reflektora okrenutih prema naboranoj površini stropa što u prostoru stvara ugodno indirektno svijetlo te još dodatno dramatizira stropnu topografiju. Nažalost, ne znamo gotovo više ništa o upotrijebljenim bojama, osim podatka da je strop navodno bio obojen modro.

Okolina Doma uređena je i zasađena prema hortikulturnom projektu kojim je predviđen niz u programskom smislu različitih vanjskih prostora, a koji su smješteni između zasađenih borova, čempresa, agava i drugoga mediteranskog raslinja. Najznačajniji je prostor, dakako, ulazni plato, od kojeg se odvaja istaka s dva stijega za zastave. Kao kontrast ceremonijalnom obilježju uza sam je ulaz u Dom postavljena manja kamena klupa s projektiranim kamenim stolom što uspostavlja ambijent domaćeg dvorišta – dvora.

Kao i sva druga Vitićeva djela i paviljon u Komiži projektiran je radom u timu, sa skupinom arhitektica i arhitekata: Nadom Vitić, Jelenom Novak koja je radila interijer, Vlastom Vulin, Antom Vulinom te statičarom Milanom Bresanom, a projekt hortikulture u suradnji sa Zvonimirom Kanijem. www.UHA.hr

Materijali