Ulaz za korisnike

Ivan Vitić: solo arhitekt u kolektivističkom okružju

|
Ivan Vitić: solo arhitekt u kolektivističkom okružju
 
Ivan Vitić: solo arhitekt u kolektivističkom okružju
Ivan Vitić: solo arhitekt u kolektivističkom okružju

U rubrici World renomirani londonski časopis Architectural Review u lipnju 1972. godine objavio je opširni prikaz djelovanja arhitekta Ivana Vitića naslovivši ga naprosto VITIC.

Naslov je otisnut tek nešto manjim fontom nego AR logo na naslovnici. Bio je to zaglavni kamen internacionalne verifikacije Vitićeva arhitektonskog opusa, povezan uz 25-godišnjicu njegova djelovanja (1945. – 1970.), kako je pisalo u časopisu. Navedeni povod objavi dotičnog priloga dakako ne stoji, ali o tome kasnije, u nastavku... No, imajući na umu lokalne političke okolnosti u vrijeme objavljivanja priloga o Vitiću, koji je u autorovom opusu obuhvatio raspon od prototipskih kuća za Dalmaciju 1946. do famozne „Kockice“ – središnjice jednako famoznog Centralnog komiteta omnipotentne i odlučujuće ondašnje direktivno-političke institucije iz 1967., gotovo nestvarnim čini se atribut iz uvodnog retka članka: „Hrvatski arhitekt Ivan Vitić 1970. godine proslavio je 25 godina arhitektonske prakse“.

Ivan (familijarno Đovani) Vitić potomak je ugledne šibenske brodarske obitelji, što mu je zasigurno trajno usadilo marinersku srčanost i samosvijest. Nedvojbeno je uz neovisnost beskrajno volio izazov – vlastiti brod dao je graditi u Engleskoj, vozio je Alfu Romeo (Giuliu sprint, potom slavni Pininfarin model „1750“). Kao gimnazijalac, zbog mladenačke naprasitosti i naglašene nacionalne opredijeljenosti, protjeran je iz rodnog grada te je bio prinuđen maturirati u Kninu. Tijekom studija u Zagrebu dopunski je džeparac stjecao svojim iznimnim risačkim umijećem, tek za primjer, za 20th Century Fox na podu svoje sobe proizveo je osmerokatni banner, ovješen potom niz Planićevu Napretkovu zadrugu, kojim je reklamiran stanoviti western ili film o detektivu Andyju Hardyju (prikazani naslovni lik ovog mega-kakemona uostalom nije ni bitan).

Anegdota, međutim, svjedoči o Vitićevoj jedinstvenoj sposobnosti cjelovite vizualizacije, bez obzira na fragment kojim se trenutačno bavio.

Poslovična je, uostalom, njegova upravo nadnaravna moć da svakom klijentu prezentira trodimenzionalni prijedlog prostornog rješenja konkretnoga projektantskog zadatka, rišući ga uživo, leonardovski naglavačke, zabavljajući se virtuoznim oprostoravanjem graditeljske nakane investitora, naočigled investitora i sjedeći mu sučelice.

Vitićeva strukovna karijera počinje još za vrijeme studija na zagrebačkom Tehničkom fakultetu kada, kao student u suradnji s netom diplomiranim starijim kolegom Mirkom Kovačem, postiže plasman na natječaju za Slovenski dom i Radio-stanicu u Ljubljani (1939./1940.), a potom – kao cand. arch., u ravnopravnoj zajednici sa svojim učiteljem crtanja i modeliranja, akademskim kiparom i diplomiranim inženjerom arhitekture Franom Cotom – plasman na natječaju za hotel na Plitvičkim jezerima (1940./1941.).

Jamačno je Vitić bio taj koji je Cotu nagovorio i na zajedničko sudjelovanje na međunarodnom natječaju za željeznički kolodvor u Sofiji, a već 1943. godine dovršava svoje prvo samostalno ostvarenje – vincilirsku kuću obitelji Schwartz na Remetskom kamenjaku. Otprilike u isto vrijeme sudjeluje u uredničkoj pripremi spomenice zagrebačkog Tehničkog fakulteta, a kratko po dovršetku studija asistira čovjeku kojega je iznimno poštovao, svome profesoru Alfredu Albiniju, sve dok taj nije prisilnim umirovljenjem (1943.) uklonjen s Fakulteta. Gore spomenuta dvadeset peta obljetnica odnosi se, naime, na djelovanje atelijera ABV – Arhitektonski biro Vitić, dok je Vitićeva stvarna profesionalna karijera u trenutku objavljivanja prikaza sezala već prema trideset trećoj godini stalnoga uspona.

Lokalna urbana naklapanja Vitiću pripisuju neoborivo političko zaleđe, što je sve samo ne objektivna istina. Sredinom pedesetih godina pokrenuta je žestoka institucionalna haranga protiv samostalnih arhitekata koji su, pod krovom projektantske asocijacije strukovnog udruženja arhitekata poznatog po nazivu Arhitekt, svojim naglašenim radnim kapacitetom ostvarivali, navodno, u poratnom kolektivističkom društvu neprimjereno visok osobni probitak i dobitak.

Trojica od njih po dnevnom su tisku bila poimence difamirana – Bogdan Petrović, doajen međuratne zagrebačke arhitekture koji se nepravedno ponižen povukao s javne scene i ubrzo u zaboravu zgasnuo, Franjo Tišina, koji se namah opredijelio na bečki egzodus te Ivo Vitić, koji se naprosto nije dao pokolebati. Vitić je uostalom tada već imao respektabilnu međunarodnu reputaciju: Alfred Roth, član najbrojnije nacionalne skupine na Patrisovu putovanju prema CIAM-ovoj Atenskoj povelji, u uglednom je švicarskom strukovnom časopisu Werk 1953., i u visoko renomiranom L'Architecture d'aujurd'hui 1954. godine donio prikaz Pionirskog grada (Die Kleine Stadt/Village d'enfants) u Granešini.

Stvari su se nadalje odvijale očekivanim tokom: od Kenchiku Bunka (alias Architectural Culture, Tokyo) do Architects' Year Booka (London), od Der Aufbaua (Beč) do Bauen und Wohnena (Zürich). Naopako bi ovdje bilo smatrati da je Vitića, eto, Roth katapultirao u orbitu globalno priznate arhitekture 1950-ih i 1960-ih: uzdigla ga je jedino prepoznata izvanserijska kvaliteta njegovih ostvarenja, dopadalo se to kome ili ne. Iako je bio svojevrsni «enfant terrible» domaće arhitektonske scene, njegova djela naprosto nisu mogla izostati s državnih prezentacija «trećeg puta» u suvremenom svjetskom građenju, na Međunarodnoj izložbi Međunarodne unije arhitekata u marokeškom Rabatu 1951. ili Izložbi suvremene jugoslavenske arhitekture u Londonu 1959. godine.

Jedno je ipak stalno: Ivo Vitić, dobitnik brojnih natječajnih nagrada i strukovnih priznanja, korak pa i više ispred svoga vremena i zapravo potpuno sam u kolektivističkom okružju, pritom žestoki nonkonformist, nije se naturao domaćoj, a još manje stranoj strukovnoj javnosti.

Svoj je osobni iznimni radni učinak (arhitektonski biro bio mu je bespogovorno odan prateći pogon, dok o dometima govore drugi prilozi ove publikacije) otvoreno prikazivao izložbama i redovitim vlastitim publikacijama svoga djelovanja, uvijek iznova potvrđujući superiornu trodimenzionalnu kontrolu nad svakim pojedinim prostornim zadatkom, zavidnu čistoću volumetrijske kompozicije i preglednost rješenja, iznimnu inženjersko-konstruktorsku inovativnost, napose uživanje u bojama (kako bi to davnih 1930-ih rekao Albini). Potonje – ne samo u arhitekturi već i pred štafelajem, za što je gorljivo nalazio načina otvarati slobodne međuprostore unutar prepunjenoga radnog vremena. Uza sve, doista su divljenja vrijedni (izrečeni, pisani i djelatni) komplimenti jednoga, primjerice, Piera Luigija Nervija, ili atelijerska suradnička praksa Utzonova nećaka, no sve to ipak pripada mitovima naše novije arhitekture – ne doprinose bitno, a još manje odmažu njenoj realnoj valorizaciji.

Pa ipak, nakon stanovitog pomračenja u recepciji Vitićeva djela unatrag nekih petnaestak godina, njegova ostvarenja, bez obzira na fizičko stanje u kojem se trenutačno nalaze, opet izazivaju «čuđenje u svijetu». Krug se na neki neočekivan način zatvorio. Arhitekt Christoph Luchsinger, dugogodišnji urednik časopisa Werk (odnedavno združen s časopisom Bauen und Wohnen u WB+W) i predavač na ciriškoj Politehnici, u intervjuu u povodu izlaska tematskog broja časopisa posvećenog urbanom razvitku i arhitekturi Zagreba (9/2001) posebno je apostrofirao Vitićev stambeni blok Narodne banke u Laginjinoj ulici: "Ne možete publicirati temat o Zagrebu, a da ne pokažete građevine poput Vitićevih i Galićevih...» dok je na upit koji je od naših arhitekata najbliži njegovom projektantskom senzibilitetu, Luchsinger odgovorio: «Za mene su to Vitić i Turina, a predstavili smo i dvije njihove zgrade: Kliniku za majke i djecu u Klaićevoj i zgradu s kliznim žaluzinama na uglu Laginjine. Te su dvije zgrade po mom mišljenju ključne zgrade, zbog toga što su se uistinu pokušale baviti urbanim prostorom, a interpretacija je u oba slučaja iznimno zanimljiva, i jedinstvena». www.UHA.hr

Materijali