Ulaz za korisnike

Između kuće i vrta

|
Između kuće i vrta
 
Između kuće i vrta
U skladu sa svrhom i brojem osoba koje će istodobno boraviti u njemu, određuje se ostakljenje, sustav prozračivanja, osjenčavanje, hlađenje i grijanje, te odvodnjavanje

Zimski vrt je prostor ograđen staklom i integriran u stambeni objekt koji kao takav posjeduje osobine i vanjskoga i unutarnjeg prostora. Boravak u zimskom vrtu moguć je neovisno o vremenskim prilikama jer staklene površine štite od kiše, vjetra, snijega, mraza i sunca.

Pri povezivanju unutarnjih i vanjskih dijelova nepropusnim staklenim plohama naglasak je na stvaranju ugođaja otvorenoga prostora s vegetacijom s višestrukim funkcionalnim mogućnostima. Odabir položaja zimskoga vrta, osim u slučaju kada je odabir onemogućen ili ograničen već prethodnim građevinskim smjernicama, ovisit će o tomu u kojem dijelu dana i u koju će se svrhu koristiti.

Preporuka je da se zimski vrt u odnosu na postojeći stambeni objekt smjesti na jugozapadnu stranu, jer je tada iskoristivost Sunčeve energije najveća i najlakše se postiže ugodna temperatura tijekom cijele godine. Lociranje vrta na jugozapadnu stranu zahtijeva ugrađivanje sustava za prozračivanje i osjenčavanje koji sprečavaju pregrijavanje u najtoplijim mjesecima.

Ugrađivanje tih sustava moguće je izbjeći locira li se vrt na istočnu ili jugoistočnu stranu, no tada se mogućnost boravka u vrtu tijekom dana skraćuje ili se pak mora povesti više računa o sustavu za zagrijavanje.

Zimski je ujedno i staklen

Najvažniji element zimskoga vrta je staklo budući da su njegove izolacijske karakteristike bitne radi postizanja ugodne temperature tijekom cijele godine, ali i radi sprečavanja hlađenja unutarnje strane stakla, što bi za posljedicu imalo kondenzaciju vlage.

U suvremenim izvedbama zimskih vrtova najčešće se primjenjuje dvostruko ostakljenje staklom niskoemisijskoga prijenosa i plinskim punjenjem u prostoru između stakala. Izvanredno se primjenjuje i troslojno ostakljenje staklom niskoemisijskoga prijenosa i dvostrukim plinskim punjenjem. Pri gradnji temelja u obzir se mora uzeti masivnost konstrukcije te toplinska izolacija temelja.

Također je važan i razmak između temelja i unutarnjega prostora, koji mora biti dovoljan da spriječi prodor vode u unutrašnjost. Staklene stijene fiksiraju se na temelje, a na spojevima staklenih ploha koje izravno dolaze u kontakt sa zidovima objekta mora se posvetiti pozornost izolaciji fasade.

Mjesta kontakta na zidovima i krovu izvode se kao udubljenja koja se nakon ugradnje stakla ispunjaju izolacijskim materijalom. Važno je da se svi radovi, od gradnje temelja do montaže okvira prolaza, izvode precizno, bez neravnina koje bi otežavale postavljanje izolacijskog sloja.

Pravilna izvedba sprječava nastajanje toplinskih mostova, isparavanje i kondenzaciju vlage, a povoljnim uvjetima pridonosi i što ujednačenijim čimbenicima toplinskoga prijenosa konstrukcijskih profila i staklenih stijena. Statiku konstrukcije zimskoga vrta jamče nosivi elementi koji su sastavni dio konstrukcije zidova i krova objekta.

Oprema ovisi o tome u koju je svrhu vrt namijenjen i o broju osoba koje će istodobno boraviti u njemu. U skladu s tim određuje se način ostakljenja, zatamnjenje stakala, sustavi prozračivanja, osjenčavanja, hlađenja i grijanja, te odvodnjavanja.

Izbor profila

Odabir profila najčešće pada na one sastavljene od aluminija, drva ili plastike. Karakteristike aluminija, osobito se to odnosi na njegovu malu masu i veliku čvrstoću, stavljaju ga na vrh uporabne ljestvice. Osim za izradu profila, aluminij je pogodan za izradu finih detalja.

Otporan je na koroziju i dugotrajan je, a današnja proizvodnja profila, premda je aluminij prirodno dobar prijenosnik topline, omogućuje mu zadovoljavajuće karakteristike toplinskog izolatora. Stoga se proizvode toplinski izolirani profili kojima je vanjska strana odvojena od unutarnje, jer takva konstrukcija s umetnutim razdjelnim elementom sprečava nastajanje toplinskih mostova.

Nanošenje izolacijskog i zaštitnog sloja aluminijskih profila provodi se eloksacijom, koja uključuje anodizaciju i nanošenje boje putem elektrolize otopina soli metala. Razloge posezanja za drvenim konstrukcijskim profilima treba tražiti u činjenici da drvo daje određenu toplinu i prirodan izgled ambijenta.

Struktura drva ujedno omogućuje regulaciju vlažnosti prostora. Konstrukcijski profili najčešće su od impregniranoga lameliranog drva, gdje je višeslojnost izvedbe jamstvo toplinske i zvučne izolacije. Lamelirano drvo u prosjeku je i veće nosivosti od običnoga drva.

Kao nedostatak drvenih konstrukcijskih profila navodi se proces truljenja i potreba za čestim nanošenjem zaštitnoga sloja koja to sprečava, što se u slučaju lameliranoga drva kreće u razmaku dvije do tri godine, a u slučaju izvedbe od masivnog drva do pet godina.

Tomu se može doskočiti primjenom profila koji su s unutarnje strane izvedeni od drva, a s vanjske od aluminija, no tada na spojevima mogu nastati problemi s kondenzacijom. Plastični profili odlikuju se visokim stupnjem toplinske izolacije, ali često ne osiguravaju dovoljnu stabilnost.

Za razliku od plastičnih, čelični profili imaju veliku statičku vrijednost, ali se izuzetno rijetko primjenjuju zbog podložnosti koroziji. U kombinaciji tih dvaju materijala, gdje je čelik u središtu profila, a plastika vanjski plašt, zadovoljavaju konstrukcijske normative.

Konstrukcija krova zimskoga vrta također se izvodi u kombinaciji aluminijskoga ili čeličnoga skeleta i drvenih ili plastičnih panela. Zahtjevi za toplinskom izolacijom nalažu da odabir materijala podnih obloga i pregradnih zidova bude takav da u hladnim uvjetima što bolje očuva toplinu, a u ljetnim mjesecima spriječi pregrijavanje prostora. Najčešće korišteni materijali koji ispunjavaju te zadanosti su opeka i prirodni kamen.

Temperatura u vrtu

Za ostakljivanje velikih ploha primjenjuje se jednoslojno ili višeslojno, tzv. sigurnosno staklo. Jednoslojno sigurnosno staklo posebnim se termičkim obradama očvršćuje tako da je njegova otpornost u odnosu na obično staklo višestruka. Ukoliko ipak dođe do loma, uslijed posebnosti obrade rasprskava se u tupe komadiće.

Višestruko sigurnosno staklo dobiva se spajanjem više staklenih ploha lijevanom smolom u homogenu cjelinu. U slučaju loma komadići stakla ostaju vezani uz smolu i ne rasprskavaju se uokolo.

Osim sigurnosnoga stakla primjenjuju se stakla posebnih namjena, primjerice stakla sa senzorima protiv provale, stakla s udjelom aktivnih sastojaka koji katalitički razlažu organska onečišćenja iz atmosfere ili pak stakla zatamnjenih ploha. Prema temperaturnoj skali zimski vrtovi dijele se na hladne, temperirane i tople.

Hladni vrt zapravo je negrijani prostor omeđen staklom čija temperatura ne prelazi 5°C i koji služi pretežno za pohranjivanje biljaka tijekom zimskog razdoblja. Topli vrt svojevrsni je produžetak dnevnog boravka ispunjenog i tropskim biljkama, koje uspijevaju zahvaljujući prosječnoj dnevnoj i noćnoj temperaturi od 20°C.

Temperatura temperiranoga vrta između 5 i 15°C omogućuje uzgoj egzotičnijih biljaka, ali nije pogodna za cjelodnevni boravak u takvome prostoru. Budući da se temperirani vrt ne dogrijava do temperature dovoljne za ugodan boravak u njemu, tijekom zime moguće ga je odijeliti od dnevnoga boravka pomičnim vratima.

Zimski vrt s unutarnjim raslinjem stvara zračni jastuk koji smanjuje toplinske gubitke. Temperatura se u temperiranim i toplim vrtovima regulira ugradnjom centralnoga ili podnog grijanja, klimauređaja ili kombinacijom dvaju ili više sustava. Tijekom ljetnih mjeseci može doći do pregrijavanja zimskoga vrta.

Toplinske zrake kratke valne dužine koje prodiru u zimski vrt nakon apsorpcije u čvrstim tijelima poprimaju dugu valnu dužinu i njihova je emisija prema van tada otežana, a temperatura staklom omeđenoga prostora raste.

Kako bi se spriječilo pregrijavanje vrta, ugrađuju se sustavi za osjenčavanje i prozračivanje. Vanjska sjenila u pravilu se svode na postavljanje automatski vođenih platnenih ili plastičnih nadstrešnica. Unutarnja sjenila temelje se na odabiru materijala koji reflektiraju Sunčeve zrake, a njihov je učinak znatno manji od učinka vanjskih sjenila.

Njihova ugradnja može biti komplicirana, no unutarnja sjenila pružaju veće mogućnosti dizajna prostora. Dok se zbog manjega učinka unutarnja sjenila moraju uskladiti s vrlo efektivnim sustavom prozračivanja, vanjska sjenila ne zahtijevaju tako visoke kriterije.

Veća površina stijena kojima je vrt omeđen olakšava lociranje otvora za prozračivanje. Uputno je da se otvori za uvođenje zraka postavljaju nisko kako bi svježi zrak, slijedeći pravila toplinske izmjene čestica, strujao prema gore, naposlijetku izlazeći kroz otvore na krovu.

Da bi se postiglo cirkuliranje zraka uvis, između ulaznih i izlaznih otvora potrebno je osigurati razliku u temperaturi od 5°C, a trometarsku razliku u visini otvora. Nastajanje propuha otklanja se ugrađivanjem filtara koji propuštaju zrak samo u jednome smjeru.

Ukoliko je u vrtu predviđena sadnja biljaka koje nisu u loncima i zidanim žardinjerama, već na otvorenim zemljanim gredicama, nužni su sustavi za navodnjavanje i odvodnjavanje prekomjerne količine vode. Kombinacija biljaka visokoga i niskog rasta može biti pogubna za niske biljke zbog manjka svjetla. Takva situacija iziskuje dodatno postavljanje rasvjetnih tijela.

Materijali