Ulaz za korisnike

Javno očitovanje predsjednika Udruženja hrvatskih arhitekata o projektu „Cvjetni prolaz“ u Zagrebu

|
Ova slika trenutno nije pronađena
 

ZAGREB - Ključno pitanje koje se nameće iz rasprave oko projekta Cvjetnog trga jest da li je uređenje prostora grada legitiman predmet javnog interesa.

Stav politike prema prostoru posljednjih je godina naizgled bio jasno definiran, i na državnoj i gradskoj razini, kroz otpore stihijskoj izgradnji i insistiranjem na uspostavi i poštivanju pravila gradnje. No ovaj stav je izrazito ambivalentan, i koliko god izgledalo da je prostor postao kategorija od prvorazrednog javnog interesa, kada se izađe iz mjerila sprawla jadranske periferije i uđe u ozbiljnije mjerilo „gradskih projekata“, tada „gradim svoje na svome“ postaje neprikosnoveno načelo. U hrvatskom slučaju ključno pitanje tranzicijskog i post-tranzicijskog razdoblja očito i dalje ostaje odnos javnog i privatnog interesa, koji se, što je vidljivo i iz ovog slučaja, nije na odgovarajući način artikulirao. Neodređenost javne politike je najjasnije vidljiva na pitanju procedura, gdje sada gotovo svi hrvatski gradovi propisuju arhitektonski natječaj za sve značajnije zahvate. I premda raste broj arhitektonskih natječaja za dječje vrtiće na periferiji grada, što je naravno hvale vrijedno, drukčija je situacija upravo kod tih istih značajnijih zahvata. Uz kontroverzni natječaj za rukometnu dvoranu, niti jedan od mega-projekata hrvatskih stadiona za europsko nogometno prvenstvo nije odabran na temelju natječaja, a osim Zagreba i drugi gradovi svoje glavne projekte vide u „novom kontekstu“ koji zahtijeva „nove pristupe“. Svojevrsni je paradoks, ali za Hrvatsku i potpuno logičan, da je Pravilnik o arhitektonskim natječajima upravo objavljen u Narodnim novinama, dok istovremeno stupa na scenu koncept javno-privatnog partnerstva (koji u stvari predstavlja sinonim za različite koncepte) koji ne vidi nikakve potrebe za njima. Ovakve okolnosti radikalno mijenjaju proces odlučivanja o prostoru. Pitanje je, kada direktno legitimirani nisu u stanju artikulirati proklamirani javni interes, tko bi to u stvari trebao napraviti?

U nedostatku jasne arhitektonske politike u hrvatskoj javnosti je povećano očekivanje da bi arhitektonska struka trebala preuzeti ulogu „čuvara kolektivne svijesti“, kako je to svojedobno formulirao Framtpon. No, da li se tako nešto može očekivati od struke, kao opće kategorije? Ako je Le Corbusier mogao porušiti centar Pariza da bi predstavio svoju viziju, tada i bilo koji drugi arhitekt može na papiru prepoloviti jedan gradski blok, i Cvjetni trg pretvoriti u Cvjetni prolaz. U tome ne bi trebalo biti ničeg spornog. Ali je sasvim druga situacija kada jedan takav prijedlog, koji nije proizašao iz javnog natječaja nego ankete pojedinca, odjednom postaje opravdanjem za radikalnu transformaciju jednog od najvrednijih javnih trgova. Nedostatak konkretne urbane politike nikako ne može nadomjestiti apstraktna odgovornost struke. Ukoliko pak nismo u stanju provoditi deklarirani model upravljanja gradom, tada je bolje otvoreno dopustiti neograničenu slobodu privatne inicijative, što je kao model karakteristično za rijetke razvijene sredine i većinu zemalja rastućih ekonomija. Generalni plan koji se mijenja od prilike do prilike i nije neki plan. Novina ovog projekta je i u tome da su arhitektura i autoritet Borisa Podrecce postavljeni kao najjači argumenti za promociju projekta. Ne tako davno, ambiciozniji projekti od ovog prolazili su bez obzira na rudimentarnu primitivnost koncepata svojih anonimnih autora. Pitanje je doduše da li je ovakva upotreba arhitekture sama po sebi dobra, no po prvi put u Hrvatskoj možemo svjedočiti klasičnom primjeru upotrebe arhitektonske zvijezde za zaokruživanje bruto površine projekta. I konačno sam projekt Borisa Podrecce? Radi okolnosti u kojima je ovaj prijedlog nastao o njemu je bolje govoriti unutar kategorije analize suvremenih hrvatskih društvenih fenomena. Svaka dublja analiza propusta i kvaliteta rješenja u stvari bi legitimirala postupak koji je suprotan načelima za koje se oduvijek zauzimala UHA, za koje bez obzira na „nove okolnosti“ i dalje mislim da nisu izgubila na vrijednosti. Mr.sc. Saša Randić, dipl.ing.arh. Predsjednik UHA-e www.UHA.hr

Udruženje hrvatskih arhitekata (UHA) Trg bana J. Jelačića 3/I, Zagreb T 01/48 16 140, F 01/48 16 197, nela@uha.hr

Materijali