Ulaz za korisnike

Kapilarna vlaga

|
Kapilarna vlaga
 
Kapilarna vlaga
Za zaštitu od atmosferske vode koriste se vodoodbojne žbuke a na neožbukanim pročeljima vodoodbojni premazi. Podzemna se voda mora sniziti ispod razine zida.

Kućne instalacije treba popraviti da ne cure. Kao ozbiljan problem preostaje borba s kapilarnom vlagom. Postoji više metoda zaštite ziđa od djelovanja kapilarne vlage.

Mehaničkim postupkom odvaja se na željenoj razini suhi dio zida od vlažnoga. To se postiže postupnim umetanjem brtvenog sloja po cijeloj debljini i duljini zida. Da bi se brtveni sloj umetnuo potrebno je ukloniti mort iz horizontalne sljubnice što se iz statičkih razloga može učiniti jedino u kampadama. Umetanjem valovitih metalnih ploča, obično od nehrđajućeg čelika, s pomoću posebnog stroja koji pri uguravanju ploče u sljubnicu istodobno vibracijom izbacuje mort ostvaruje se potpuni prekid dizanja kapilarne vlage. Trenje koje se može ostvariti na spojnici lim - zid mora biti bar toliko kolika je bila posmična čvrstoća ziđa kako pri djelovanju horizontalnih sila zid ne bi prokliznuo. Redovito je taj uvjet zadovoljen. Postupak nije primjenjiv za ziđe koje nema uredne horizontalne sljubnice po cijeloj debljini zida, npr. za kameno ziđe izvedeno u obliku troslojnog zida s lomljenim kamenom u srednjem sloju. U tom je slučaju potrebno lančastom ili kružnom pilom za kamen isjeći prostor u koji će se umetnuti metalna ploča a preostali se međuprostor injektira mortom koji ima neznatno skupljanje.

Elektrokemijskim (elektrokinetičkim) postupkom koji se osniva na elektroosmozi i elektrolizi tj. na odvođenju nabijenih iona vodika i kisika iz kapilara zida. Za to je potrebno uspostaviti stalni tok električne struje između instaliranih anoda i katoda. Postupak ne daje trajno zadovoljavajuće rezultate jer se nakon početnog isušenja vlaga u zidu nakon 3-5 godina ponovno povećava.

Kad se dva različita materijala dodiruju na dodirnim plohama nastaje razlika potencijala. Granične plohe su električno nabijene, a suprotni naboji su u ravnoteži. Tako uravnotežen sustav postoji i između čestica ziđa i vode u njemu. Ako se sustav od dva materijala dovede pod djelovanje električnog polja, između katode i anode, kretat će se pozitivni naboji u smjeru katode ili negativni naboji u smjeru anode - ovisno o tome koji od dva materijala ima veći potencijal. U sustavu zid - voda, molekule vode su pozitivno nabijene i pokretljive, pa će one migrirati prema katodi. Taj proces naziva se elektroosmoza. U zidovima starih zidanih zgrada ne postoji hidroizolacija, pa se vlaga iz terena i temelja može djelovanjem kapilarnih sila popeti i nekoliko metara.

Smjer toka vode u vlažnim zidovima može se ugradnjom (nametanjem) električnog polja u području vlaženja promijeniti, čime se postiže isušenje zida. Potrebno je da se anode ugrade uz gornji rub zone vlaženja, a katode uz donji rub zidova ili temelja. Time će se tok vode promijeniti odozgo na dolje. Za sprečavanje kapilarnog dizanja vlage mogu se primijeniti dva različita rješenja: a) nametnuti napon iz stalnog izvora struje i b) prirodni galvanski element koji će stvoriti napon potreban za prekid kapilarnog dizanja vode. Za vlažnije zidove efikasniji je prvi sustav ali on zahtijeva stalni priključak električne energije. Nakon isključivanja izvora struje prijeti ponovno opasnost od kapilarnog dizanja vode, ako drenažom nije razina vode uz zgradu spuštena ispod razine temelja. Elektrode se u zidove ugrađuju na horizontalnom razmaku od oko 0,4 - 0,6 m, kako bi se stvorilo električno polje u cijeloj masi navlaženog zida.

Postupkom injektiranja u uklanjanju vlage iz zida dosad su postignuti dobri uspjesi. U ziđe se injektira sredstvo koje djeluje tako da brtvi pore, da ih sužava ili ih učini vodoodbojnim (hidrofobnim). Kapilarna vlaga diže se kroz pore i kapilare koje u ziđu imaju širinu 1-2/1000 mm. Stoga sredstvo mora imati takva svojstva da u njih uđe, suzi ih ili zabrtvi ili učini vodoodbojnim i tako spriječi dizanje vlage iznad injektirane razine. Kao ravnina za injektiranje odabire se ona ispod razine poda prizemlja ili između temelja i zida. U toj se razini izbuši niz koso, prema dole nagnutih rupa, koje se zatim otpraše zrakom pod tlakom ili isperu vodom. Zatim se u njih injektira odabrano sredstvo. Razmak rupa ovisi o sposobnosti zida da upije injekcijsku masu. Rupe se mogu bušiti s oba lica zida pri čemu se moraju preklopiti. Stoga se sa svake strane zida buši do 2/3 debljine zida. Po visini se rupe mogu bušiti u 1-3 međusobno izmaknuta reda. Što je razmak rupa manji to je pouzdanost postupka veća. Injektirati se može bez dodatnog tlaka tako da sredstvo prodire u zid gravitacijom ili uz dodatni tlak s pomoću kompresora. Injektiranjem pod tlakom brže se ispunjavaju veće šupljine u zidu i pukotine, dok za injektiranje kapilara i pora tlak nije presudan. Pri injektiranju pod tlakom prethodno je potrebno zabrtviti sve površinske pukotine. Kapilare se u ziđu ispunjavaju sporo, ovisno o svojstvima sredstva.

Povoljno je, ako je moguće, da se prije injektiranja zid prosuši (zagrijavanjem, provjetravanjem, odabirom povoljnog razdoblja u godini) jer se tada injekcijskoj masi neće odupirati voda u kapilarama koja svojim otporom može i spriječiti širenje sredstva u kapilare.

Sredstva koja se primjenjuju na injektiranje protiv vlage su vodeno staklo (Na2SiO3), kalijsko vodeno staklo, kalijski metasilikonat, kalijski propilsilikonat, silikonske mikroemulzije, parafini, organske smole kao što su akrili, polietanske smole, epoksidne smole, bitumenske emulzijem mikrocementne emulzije i dr. Broj dobavljača zbog velikih potreba na tržištu je vrlo velik, no kvaliteta i uspješnost pojedinih sustava nije dovoljno ispitana i provjerena. Danas još ne postoji normirana metoda ispitivanja takvih sustava pa u primjeni treba biti obazriv i tražiti reference ponuđača.

U nastavku se prikazuje postupak injektiranja ziđa parafinom kao sredstvom za brtvljenje kapilara kojim se postižu dobri uspjesi u sanaciji vlažnih zidova. Ujedno je to materijal koji se ponaša "prijateljski prema okolišu" (engl. environment friendly) i bezopasan je za ljude. Načelo primjene pokazuje slika 1.

U izbušenu i otprašenu rupu umetne se grijače tijelo. Ono zagrijava okoliš rupe i do +100 °C i time pospješuje isparavanje vode iz ziđa. Zatim se otopljeni parafin ulijeva u rupu te postupno prodire u prazne kapilare. Grijače tijelo neprekidno održava parafin u tekućem stanju. Parafin se, ovisno o sastavu, tali na +60 ili +95 °C. Injektiranje traje nekoliko sati a penetracija parafina ovisna je o kapilarnim silama i otporima trenja u kapilarnom sustavu, što se može po određenim formulama i proračunati. Istodobno se može injektirati cijela "baterija" od više rupa. Količina koja se može utisnuti u pore i kapilare približno je jednaka ukupnom obujmu pora i kapilara u ziđu (1-2,5 ℓ po bušotini). Razmak bušotina je 10-12 cm, a profil bušotine do 20 mm.

Učinkovitost materijala za injektiranje ziđa kao zaštite od kapilarne vlage

Ako u ziđu nije izvedena ili je oštećena horizontalna izolacija, vlaga će prodrijeti iz vlagom bogatog tla u ziđe i u njemu će se rasprostirati različitim putovima. Prijenos vlage pretežito nastaje u kapilarnim porama u smjeru odozdo na gore. Stoga je cilj naknadne horizontalne izolacije protiv vlage s pomoću injektiranja kemijskih sredstava u cijelosti zaustaviti prijenos vlage kroz pore u odabranoj horizontalnoj ravnini ili ga bitno smanjiti.

Kako se na tržištu nalazi mnogo materijala za injektiranje čiji je cilj naknadno zaustavljanje prodora vlage u ziđu i kako se ti materijali međusobno razlikuju po sastavu i djelotvornosti očito je da je potrebno ustanoviti jedinstvene postupke ocjene njihove učinkovitosti. Ocjena injekcijskih materijala kao i zahtijevani postupci izvedbe izolacije protiv vlage trebaju poslužiti proizvođaču, izvođaču i investitoru pri donošenju odluke, razlikovanju sigurnosti i složenosti pojedinog postupka i ograničenjima u primjeni. Ograničenja primjene pojedinih materijala su (na dosad nedovoljno ispitan način) povezana s količinom topivih soli u ziđu i s postojećom vlažnošću ziđa. Tako je npr. utiskivanje injekcijske smjese teže u porama koje su ispunjene vodom a lakše u ziđu prosušenom neposredno prije injektiranja.

Podaci o djelotvornosti injekcijskih materijala u ovisnosti o stupnju vlažnosti ziđa mogu se dobiti samo temeljem prethodnih ispitivanja na licu mjesta (in situ) koja je prethodno proveo proizvođač ili na temelju iskustava pri primjeni određenog materijala. Rezultati laboratorijskih pokusa opisani u literaturi mogu se za praktične svrhe rabiti samo vrlo ograničeno. Razlog je u činjenici što u pokusima nije uzet u obzir stupanj provlaženosti stvarnog ziđa i što su kriteriji objektivne ocjene uspješnosti injektiranja manjkavi.

Izvor: www.gafos.hr

Materijali