Ulaz za korisnike

Kockica

|
Kockica
 
Kockica
Zagrebačko priobalje rijeke Save fantazmagoričan je pejzaž u kojem se nedovršeni grad nekako neodlučno pretapa u veliku prazninu, u uspomenu na opasnost prirode.

Susret grada i rijeke tehnički je ovladan i s tradicionalnog urbanističkog stanovišta možda nedorađen, no četrdesetogodišnje postojanje praznine između starog i novog grada postalo je dijelom identiteta Zagreba. Da je odista postojala politička volja ili geografska nužnost prilaska grada rijeci, taj bi se susret vjerojatno i dogodio.

Neprestanim ponavljanjem i proživljavanjem problema, on se pretvara u činjenicu, u povijesnu datost, a Zagreb ostaje dvojni, trajno rascijepljen grad koji poput Tokija u svom geografskom središtu sadrži prazninu1. Dok u Tokiju središte zaposjeda šuma s carskom palačom, kroz Zagreb teče inundacijski kanal omeđen nasipima uz koje se ističe upravo jedan relikt socijalističke političke moći: bivša zgrada društveno-političkih organizacija, popularno nazvana Kockica.

Iako je Kockica smještena stotinjak metara istočnije od pravca produženog zapadnog kraka Lenucijeve potkove, koji čini i imaginarna Sveučilišna aleja2, ona nedvosmisleno pripada magnetskoj snazi transverzale rijeke. O rijeci Savi se u urbanističkim krugovima dosta govorilo, radile su se studije i projekti, ali ona je ostala živjeti samosvojan, načelno neurbani život u svom hidrotehnički ispravnom koritu koji je memento i otisak njenih nekadašnjih izljeva.

Ipak, za razliku od nagriženoga i metastaziranog tkiva Trnja ili Trešnjevke, Sava je do danas zadržala jednu specifičnu i autentičnu ljepotu nedodirljivosti, preglednosti i jasnoće. Napeti je luk koridora Save rječnikom Alison i Peter Smithson "charged void", nabijena praznina odista velegradskog mjerila. Arhitekt Vitić, projektirajući Kockicu u doba velikih gesti i vjere u urbanizam, kao da je naslutio razvoj situacije u kojoj će brojne od planiranih struktura ostati samo ambiciozne metropolitanske ideje, a konstantu fizionomije i slike grada činit će konfiguracije brda i rijeke.

Za Vitića su jedini kontekst bile Sava i kuća sama po sebi.

Ivan Vitić je narudžbu za gradnju arhitektonskog hrama Komunističke partije dobio nakon natječaja provedenog 1961.1, na koji je pristiglo 30 radova. Razdioba nagrada bila je neobična, nije dodijeljena prva, nego dvije druge, od kojih je Vitić dobio "prvu drugu", a Boris Čipan i Petar Muličkovski iz Skopja "drugu drugu" nagradu.

U to vrijeme Vitić je u ranim četrdesetim i u naponu snage. Radi nevjerojatno intenzivno i uz realizaciju više zgrada različitih namjena i mjerila projektira niz većih arhitektonsko-urbanističkih kompleksa.2 Svi ti radovi pružili su Vitiću priliku da se uvježba u projektiranju složenijih arhitektonskih sklopova koji često sadrže i glavni vertikalni volumen. Dakle riječ je o vrlo plodnom stvaralačkom periodu i za hrvatske prilike gotovo nevjerojatnoj produkciji projekata zahvaljujući činjenici da je Vitić na neki način bio privilegiran i vodio svoj neovisni biro.

Samo se mjesto zgrade društveno-političkih organizacija u vremenu provedbe natječaja 1961. nalazilo na tlu koje još nije bilo sasvim uređeno i sanirano. Tek će se nakon katastrofalne poplave 1964. konačno definirati sadašnji presjek riječnog kanala, što je moguće i utjecalo na promjenu u projektu koji je dobio visoki prizemni postament-bazu u opeci. Kompozicija ansambla sastoji se od horizontalnog poteza s dvoranama za sastanke, restoranom i bibliotekom te lebdeće kocke s uredima. Horizontalni volumen uzdignut je upravo na visinu nasipa.

Gledano s južne strane i s desne obale Save, tijelo zgrade skladno nasjeda upravo na horizont riječnog koridora1. Potez nasipa koji se u beskraj proteže čitavim pogledom čini osnovnu liniju kompozicije kojom dominira izrazito skulpturalni i apstraktni masiv kocke. U natječajnom su projektu istočna i zapadna ploha kocke bile raščlanjene grafizmom usitnjenih perforacija. Takvo arbitrarno, pseudo-mondrianovsko rješenje odbačeno je u korist jednostavnijih i uvjerljivijih vertikalnih poteza s uskim cezurama.

Sjeverna i južna fasada lebdećeg kubusa tretirane su u vidu ostakljene ovješene fasade prema kojima su orijentirani uredski prostori. Dvama osnovnim elementima horizontalnog bloka i lebdeće kocke trebala se pridružiti i izdvojena konferencijska dvorana koja je u natječajnoj varijanti bila formom slična onoj u sklopu zgade UN-a u New Yorku. U razradi je dvorana poprimila trokutasti presjek, bliži autentičnom Vitićevu repertoaru arhitektonskih oblika. Kao i u slučaju Ostrogovićeva ansambla Gradske vijećnice, i ovdje je dvorana ostala nerealizirana iako su izvedeni potporni stupovi za spojni most koji su je trebali povezivati s glavnim korpusom.

Stupovi koji ništa ne nose ostaju čitljivi tragovi neostvarene predodžbe o kompleksima socijalističke državne i gradske uprave kao mjestima demokratskih okupljanja, javne debate i barem deklarativne transparentnosti donošenja političkih odluka. Nije slučajno da su u Hrvatskoj nakon Drugog svjetskog rata upravo velike dvorane ostajale neizvedene jer za njih nije bilo prave potrebe. Političko se sudjelovanje u socijalizmu vježbalo u vidu masovnog spektakla štafeta i sletova, ili u raspravama u mjesnim zajednicama. „Prava“ politika je bila rezervirana za privilegiranu elitu koja je svoje godišnje skupove organizirala u monumentalnijoj, scenografskoj formi, a odluke donosila u skrovitosti zadimljenih soba za sastanke.

Umjesto dvorane, sa sjeverne se strane uzduž korpusa zgrade u klasicističkoj miesovskoj maniri proteže lebdeća platforma do koje se lagano uspinje široko i plitko stubište. Dojam koji ostavlja platforma1 izrazito je ceremonijalan, tretiran u duhu prijelaznog međuprostora između područja grada i područja hrama političke moći. Osjećaj monumentalosti kojim odiše zgrada podcrtan je brutalnom jednostavnošću njenog tijela, robusnošću nežbukanog betona i jednodimenzionalnim detaljiranjem opne. Ritmovi ostakljenja horizontalnog korpusa i bloka kockice razvijaju se kroz dva različita, ali jednostavna rastera, bez sinkopa ili promjena.

Zbog vrlo striktne razdiobe na dvije betonske horizontale, bočne betonske stijene kocke i velike staklene opne, ansambl djeluje vrlo čvrsto. Kako su ti potezi i plohe artikulirani u jednom zamahu, teško se uspostavlja osjećaj pravog mjerila pa zgrada djeluje većom nego što odista jest. Glavni je ulaz postavljen približno centralno i naglašen je još jednim stubištem stiješnjenim masivnom betonskom nadstrešnicom i bočnim zidovima.

Očito je da Vitić i u cjelokupnoj kompoziciji i u ceremonijalnoj progresiji prilaska zgradi svjesno i kontrolirano baratao monumentalnim rješenjima. Istraživanja reprezentacije političke moći modernoj zagrebačkoj arhitekturi nisu bila sasvim strana s obzirom da je više uglednih protagonista poslijeratne scene sudjelovalo na natječaju za zgradu Predsjedništva Vlade FNRJ u Beogradu2 iz 1947., kada se i postavilo teorijsko i praktično pitanje što je to moderna socijalistička monumentalnost.

Ranija arhitektonska elaboracija teme monumentalnosti ipak je bila manje moderna od Vitića koji je u razmaku od 15 godina mogao asimilirati različita svjetska i lokalna iskustva, te ih prevesti u oblik koji zadovoljava i stilske kriterije visoke moderne i ekspresiju moći. Njegova mu je sklonost jakim kristaličnim formama u tome bez sumnje koristila. Ipak, Vitić u odnosu prema mjestu, u robusnoj pojavnosti zgrade, i u neobičnom odabiru kockaste geometrije gradi vlastitu autentičnost.

U krajnje ambiciozno zamišljenom interijeru okupljena je skupina najuglednijih umjetnika koji su već bili prokušani na sličnim zadacima socijalističkog Gesamtkunstwerka. Umjetničke intervencije koordinirao je Raul Goldoni zadužen i za staklo i za staklene elemente. Tapiseriju je radila Jagoda Buić, metalnu tapiseriju Dušan Džamonja, metalne reljefe Stevan Luketić, mozaike Edo Murtić i Zlatko Prica.

Riječ je o prvoj ligi protagonista lirske apstrakcije čiju je društvenu poziciju i percepciju vrlo precizno analizirala Ljiljana Kolešnik koja piše: "Sigurno smješten negdje na pola puta između stvarne apstrakcije i 'apstrahirane' figuracije, skloniji otvorenim manifestacijama čistog 'užitka u oblikovanju' nego radikalnom, kritičkom preispitivanju tvarnih i konceptualnih pretpostavki svog medija, 'socijalistički estetizam' je, kao što to napominje i Miško Šuvaković, gotovo savršeno odražavao ne samo ukus, već i samu ideju modernosti onako kako su je shvaćali novoformirani društveni slojevi državne birokracije i tehnokracije"1.

Predstavnici lirske apstrakcije, pobornici autonomnosti i individualnosti umjetničkog izraza, nezainteresirani za bilo kakav odnos prema ideologiji bili su logičan i provjeren izbor za zadatak opremanja "crvene katedrale"2 u estetici visokog modernizma. Uređenje interijera zgrade društvenih organizacija prije je kompilacija umjetničkih radova nego pravi sintetski pristup plastičkim umjetnostima na liniji Bauhaus-Ulm. Vitićevo je oblikovanje zajedničkih prostora unutar zgrade strogo, svečano, sa žarištem u elegantnom dvovisinskom ulaznom holu sa zenitalnim osvjetljenjem. Indikativan je kvadratni horizontalni presjek razmjerno masivnih stupova među kojima prostor ne teče, nego je prije fiksiran, pravilno raščlanjen i nedvosmisleno govori o karakteru institucije koju zgrada udomljuje.

Kao što pozicija Kockice nije niti može biti u bilo kakvom odnosu prema obližnjem Antolićevu Cvjetnom naselju, tako njenoj moćnoj pojavnosti kasnija izgradnja stambenih nebodera na Prisavlju nije ništa naškodila. Izdvojena iz tokova i dinamika grada ona egzistira na rubu praznine, gledajući prema paviljonima Velesajma s druge strane rijeke. Od znaka političke moći i znaka volje da se ta moć prevede u herojsku modernu arhitekturu, Kockica se pretvorila u veliku, pomalo zapuštenu naseljenu skulpturu.

U Zagrebu i Hrvatskoj ne postoji zgrada koja bi joj bila nalik, u kojoj su arhitektura i politički aparat toliko išli na ruku jedni drugima, vidjevši u neodređenoj urbanističkoj poziciji priliku za gotovo nedodirljivu afirmaciju. Može li se pomisliti da je pri nastanku Kockice možda postojala latentna, nesvjesna slutnja o tome da će arhitektonski artefakt i nakon propasti njegove uloge fizičkog centra političke moći on ostati njen trajni spomenik? Začudna, skulpturalna, distancirana, odlučna, uvjerljiva, klasicistička, moderna, Kockica je do danas ostala gradnja koja je u Zagrebu najbliže prišla rijeci sa sjevera (izuzevši jedan stambeni blok koji se oteo kontroli), zašla u prostor „praznine u središtu“ i dala naznaku bijega od povijesnog centra putem izmještanja institucija. Tek će realizacija Muzeja suvremene umjetnosti učiniti korak dalje u prelasku u treću modernizaciju Zagreba. www.UHA.hr

Materijali