Ulaz za korisnike

Na putu iz ponora

|
Ova slika trenutno nije pronađena
 
Pišem ovu kolumnu pod jakim dojmom. Dojmom nedavno objavljenog podatka iz EUROSTAT-a (a to je jedna od onih rijetkih institucija kojoj još vjerujemo) da je Hrvatska na zadnjem mjestu u EU-u po povećanju udjela obnovljivih izvora energije u potrošnji energije.

U posljednjih 13 godina, od 2004. do 2017., udio obnovljivih izvora energije povećali smo za bijednih 3,867 %! To je prava slika hrvatske energetske politike, ali i hrvatske politike i hrvatske energetike. Tko se sjeća, u jednoj od prijašnjih kolumna zdvajao sam nad bravurom politike i vratolomijom struke koja je izmišljajući energetsku statistiku uspjela još u 2015. godini premašiti hrvatske ciljeve u obnovljivim izvorima energije za 2020. Onda se to (nekima) činilo kao dobra ideja, jer smo potezom pera došli u društvo europskih predvodnika u korištenju obnovljivih izvora energije kao što su Danska i Švedska. Pogled oko sebe lako može demantirati takvu smiješnu laž – još uvijek se morate dobro potruditi da uočite fotonaponski panel na nekom od krovova, da o drugim tehnologijama i ne govorimo. Naša politika i naša struka zaboravljanju međutim, ono bitno – sunce, vjetar i ostali obnovljivi izvori energije su one rijetke tehnologije koje bi mogle nešto značiti u tehnološkom razvoju Hrvatske, u rastu BDP-a, u otvaranju novih radnih mjesta i u zadržavanju i privlačenju stručne radne snage. Takva politika i takva struka očito zaboravljaju i da smo zemlja koja je upropastila gotovo svaku industrijsku proizvodnju i koja nepovratno tone u klopku sve veće ovisnosti o turizmu. Na kraju, zaboravljaju i ono što je postalo jasno i očito čak i djeci – obnovljivi izvori energije su ona zadnja nada u obuzdavanju klimatskih promjena. Onih klimatskih promjena koje mogu potopiti hrvatske obalne gradove i otoke, a od unutrašnjosti napraviti pustinju. Zato je i komentar da jedan bogati Luksemburg ima manje obnovljivih izvora nego Hrvatska potpuno promašen – obnovljivi izvori znatno više trebaju Hrvatskoj nego Luksemburgu.

Pustinja smo u smislu prava i pravde na neki način već i postali. Ako i načas prestanemo gledati na sva ostala područja (a to i nije tako lako…), dobro se to vidi i na području obnovljivih izvora energije. Čim se počelo ozbiljnije poticati obnovljive izvore energije, postao je to pravi El Dorado za različite lovce u mutnom. Rezultat smo svi vidjeli, sustav poticaja se jednostavno urušio. Čista je sreća da su obnovljivi izvori u međuvremenu postali komercijalni i konkurentni jer bi nam inače i ovih 3,867 % bili pravi uspjeh. Sa svakom promjenom vlasti mijenjale su se tarife i kvote, ovisno o tome tko je iz nekog sektora obnovljivih bio bliže vlasti. Pojedini nositelji projekata ostvarivali su ekstra profit iako se vidjelo da pada cijena opremi i lako se moglo korigirati poticaje na jednogodišnjoj ili polugodišnjoj razini. Pojedini ministri svjesno su kočili razvoj određenih sektora jer su tu vidjeli priliku za razvoj vlastitog biznisa. Lažno se održavao socijalni mir tako da se nije povećavala naknada koju plaćaju potrošači, ali ni cijena električne energije za građane. HEP je propustio priliku iskoristiti poticaje za vjetroelektrane (navodno nije smio, kako sam prošlih dana na svoje zaprepaštenje čuo na jednoj konferenciji), ali je u isto vrijeme izvršio ogroman upad u sustav, ubacivši svoju visokoučinkovitu kogeneraciju što godišnje sustav poticaja košta 300 milijuna kuna. Direktiva EU-a i praksa inače poznaje poticanje visokoučinkovite kogeneracije snaga samo do 10 MW, a ne i komercijalno isplativih postrojenja, ali je u našem zakonu to nekako zaboravljeno ograničiti. I tako dalje, i tako dalje…

Zašto je zapravo tih 3,867 % tako loše? Zato što se u tome ogleda nerad, nedostatak vizije i posvemašnji izostanak ambicije u posljednjih desetak godina. Zato što tako nekada nije bilo i tako ne treba ni biti. Naši su preci i prethodnici imali sjajne rezultate kojima se i mi još uvijek (neopravdano) kitimo. Jedan od njihovih rezultata je i sadašnji udio obnovljivih izvora koji nam uglavnom donose davno izgrađene hidroelektrane. Prije 123 godine u pogon je puštena naša HE Krka. Ta je elektrana bila dio prvog cjelovitog elektroenergetskog sustava na području Hrvatske i zapravo druga takva elektrana na svijetu. Iz nje se električnom energijom napajao Šibenik i tada je izgrađen jedan od prvih izmjeničnih elektroenergetskih sustava na svijetu. Možemo li se danas pohvaliti nečim imalo sličnim? Nedugo poslije Drugog svjetskog rata, naši su inženjeri spajali elektroenergetski sustav Dalmacije i ostatka Hrvatske, a danas se njihovim nasljednicima iz iste tvrtke čini (pre)zahtjevno spojiti na mrežu jednu običnu fotonaponsku elektranu. Početkom 80-ih, upravo je hrvatski tim vodio izgradnju NE Krško, bila je to prva nuklearna elektrana zapadnog tipa izgrađena u nekoj od tadašnjih socijalističkih zemalja. A što danas gradimo?!

Mene naprosto fascinira kako smo u ovih posljednjih 20-30 godina uspjeli zaboraviti znanje koje smo imali i prokockati nasljeđe na kojem smo mogli graditi. Kao neki pakleni alkemičari spojili smo najgore iz dvaju sistema – komunizma i kapitalizma. Sada više i ne prepoznajemo dubinu ponora u koji su hrvatska politika i hrvatska struka upali. I što sada? Treba se truditi još više, raditi bolje. Razdvojiti konačno politiku i struku, ali zato obje dizati na znanju i ambiciozno. I pošteno po mogućnosti. To je jedini put izlaska iz ove pustinje. A po putu nemojte zaboraviti voljeti svoju zemlju. Koliko god se ponekad činilo da je to teško.

http://regea.org

Materijali