Ulaz za korisnike

Otpadne će vode biti potpuno izbačene iz zaljeva

|
Otpadne će vode biti potpuno izbačene iz zaljeva
 
Otpadne će vode biti potpuno izbačene iz zaljeva
GRADNJA KOLEKTORA NA PULSKOJ RIVI - Voditelj projekta smatra pulsko gradilište uzornim jer su se poklopili dobri izvođači, projektanti i nadzorni inženjeri, ali i investitori koji znaju što hoće i koji su uvjereni da za svoj grad čine velike i prave stvari

Nastanak Pule i začeci odvodnje Pula prema legendi osim svom zaštićenom zaljevu nastanak duguje obilju vode. Navodno i ime potječe od histarskog odnosno venetsko-ilirskog ili možda keltskog "pol" ili "pulj" što znači izvor (Grci je zovu Polai, a Rimljani Pola), jer se i grad razvio kao gradinsko naselje iznad najvećega gradskog izvora Karolina, nazvanog prema Karolini Augusti, ženi austrijskog cara Franje I., u starijim izvorima poznatog kao Fontana ili Nimfej, a smještenog pokraj Arene.

Osim toga u blizini je postojala močvara ili jezero, pa se grad u Statutu iz 1431. često naziva "Fontem et lacum" (Izvor i bara), a pritom se misli na izvor Karolinu i područje Pragrande, smješteno jugoistočno od staroga gradskog središta, između brežuljaka Sv. Mihovil i Monte Zaro, gdje je oduvijek bila močvara ili jezero. Čini se da je upravo obilje vode bilo presudno što su ga Rimljani 46. ili 45. pr. Kr. prihvatili kao koloniju i kao jedno od svojih brojnih uporišta za osvajanje Jadrana na području od Trsta do Grčke.

Stoga je i grad izgrađen sa zakrivljenim uličicama uokolo prijašnje gradine, umjesto ortogonalno kako su to Rimljani najviše voljeli. Oni su Pulu potom nazivali Colonia Julia Pola Pollentia Herculanea, a u to su doba izgrađeni prvi vodovod i kanalizacija.

No voda je bila i prokletstvo Pule, posebno u srednjem vijeku kada se počelo razmišljati o odvodnji i zasipanju jezera pokraj grada. Naime malarija je uz kugu i ratna stradanja bila praktički desetkovala gradsko stanovništvo. Pretpostav Pretpostavlja se da je kanal do mora izgrađen u 17. st., svakako do početka 1632., a čini se da je radovima rukovodio Antonie de Ville, graditelj pulskog Kaštela, uostalom to se dobro vidi i na njegovu crtežu. Da su Mlečani obavili prvu regulaciju močvarnog područja oko Pule, izravno je potvrdio i bečki liječnik Ilek koji je 1881. pišući o malariji u Puli doslovno napisao: "Venecija je dala isušiti Velo i Malo polje (Prato grande i Prato piccolo) jer ih je smatrala izvorima zaraze i iz njih je dvostrukim kanalima odvela vodu u more."

Kada su 1846. prvi ratni brodovi pristali u Pulu, oba su kanala bila posve uništena, samo su se tragovi glavnog kanala nazirali na rubu Velog polja. Novi su odvodni kanali Pragrande iskopani pod austrijskom vlašću između 1868. i 1870., a tada je iskopan i kanal Šijana. Kako se nakon 1880. u gradu naglo povećao broj stanovnika (bilo ih je 18.000 i još 8000 vojnika), grad se počeo širiti prema području Sv. Polikarpa i tu su nastali novi stambeni blokovi koji su bili potpuno komunalno opremljeni. To je bio svojevrsni začetak planiranja i gradnje suvremene kanalizacije u Puli.

Na prijelazu iz 19. u 20. st. u Puli je izgrađena gradska bolnica, gradski vodovod, tržnica, ribarnica i škole, a uvedena je i javna rasvjeta. Gradile su se upravne zgrade, kazalište, hoteli, admiralitet i oficirski klub, a gradom je prometovao i tramvaj. Gradsku su jezgru naselili siromašniji slojevi, a imućniji su gradili kuće u novim dijelovima grada. Pula se razvijala u svim pravcima kao pravi srednjoeuropski grad. Tako je 1899. izrađen prvi sveobuhvatni plan gradske kanalizacije, upravo onako kako se to onda radilo u Europi, a to znači odvesti vodu što kraćim putem iz grada, po mogućnosti u more. Kanalizacija je starogradske jezgre riješena tako da su zgrade na nižim dijelovima grada priključene na kanale Pragrande i Šijana koji su bili dijelom otvoreni i dijelom pokriveni, a dijelovi Kaštela odnosno srednjovjekovne Pule imali su izgrađene taložnice koje su bile spojene na kanale pa su tako djelomično pročišćenu vodu ispuštale u gradsku luku u kojoj je tada bilo uređeno kupalište.

Inače su sve otpadne i oborinske vode ispuštale u pulski zaljev. Valja dodati da sve zgrade u novim gradskim naseljima nisu bile priključene na gradsku kanalizaciju i u nekim su dijelovima grada, poput Verude, mornaričke bolnice i Stoje, i do prije četrdesetak godina pokraj starih austrijskih vila tekli otvorenikanali koji su otpadnu vodu odvodili u stražnje dijelove vrtova, u dio gdje se uzgajalo povrće.

Od 1918. Pula je došla pod vlast Italije i tada je izgubila značaj koji je imala kaoglavna austrijska ratna i trgovačka luka. Stoga je stagnirala i stambena izgradnja, ali i infrastruktura. Nakon II. svjetskog rata Pula je još dvije godine bila pod savezničkom upravom, a od 1947. bila je priključena Hrvatskoj i Jugoslaviji. Tada je započelo čišćenje ruševina jer je u ratu Pula teško stradala u bombardiranjima (od siječnja 1944. do ožujka 1945.), a na mjestu stradalih zgrada uređeni su parkovi ili je pripremljen teren za novu obnovu. Ujedno se grade novi i obnavljaju stari industrijski pogoni. Tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina grad se sve više širi i nastaju nova gradska središta u Šijani, na Verudi, Stoji i Vidikovcu. U novim se dijelovima gradi razdjelna kanalizacija, ali se odvodnja glavnim kanalima rješava kao mješovit sustav tamo gdje postoje stari austrijski kanali, kao što je to slučaj na Monte Zaru, Verudi, Stoji i u središnjoj gradskoj jezgri. Ujedno se počinje razvijati turizam i grade se turističke zone u jugozapadnom dijelu grada.

Planovi za poboljšanje odvodnje

Upravo tada počinje sazrijevati svijest da grad od šezdesetak tisuća stanovnika ne može sve svoje otpadne vode bez ikakvog pročišćavanja ispuštati u zaljev koji je doduše prostran, ali i zatvoren te sa slabom cirkulacijom i izmjenama vodenih masa. Toj je odluci znatno pridonijela i pojava eutrofikacije sa zamućivanjem mora, ali i velike naslage mulja koje su mjestimice iznosile i preko 3 m. Naime na pulskoj obali postoje čak 42 izravna ispusta miješane otpadne i oborinske vode. Osim toga poboljšanje odvodnje i uklanjanje septičkih jama bilo je važno i zbog zaštite postojećih izvora pitke vode.

Prve su znatnije aktivnosti za gradnju kanalizacijskog sustava obavljene 1971. kada je na Građevinskom fakultetu u Zagrebu izrađena studija odvodnje i pročišćavanja Pule (voditelj prof. dr. sc. Stanislav Tedeschi) koja je obuhvatila više kanalizacijskih sustava jer su bila uključena okolna naselja koja su tada bila u sastavu pulske općine. Uz grad su planirani i kanalizacijski sustavi

Ližnjana, Banjola, Medulina i Premanture te Fažane, Vodnjana i Peroja. Istodobno je za područje grada obavljeno dvogodišnje ispitivanje mora pa je na temelju toga i drugih pokazatelja planirana odvodnja. Studija je prošla cijeli postupak javne rasprave i usvajanja te postala službeni dokument pa je u razdobljima što su uslijedila bila temelj koncepcije rješenja pulske odvodnje koja se u osnovi ni do danas nije mijenjala.

Uslijedile su i druge studije i idejna rješenja pa je na temelju toga 1978. pulska projektantska tvrtka Urbis 72 izradila projekt obalnog kolektora koji presijeca sve ispuste i prikupljenu otpadnu vodu odvodi do uređaja za pročišćavanje na poluotoku Valkane jugoistočno od grada koji je s podmorskim ispustom dugim 1584 m, kapaciteta 450 l/s i na dubini od 36 m, izgrađen 1986. prema Projektu Zavoda za hidrotehniku Građevinskog instituta Zagreb. Sve smo te osnovne podatke dobili od Vedrane Rakovac, dipl. ing. građ., voditeljice projekta izgradnje kanalizacijskog sustava iz tvrtke Pula Herculanea d.o.o.

Kako je gradnja obalnog kolektora na pulskoj Rivi golem i skup zahvat, usto dodatno opterećen mogućim arheološkim nalazima koji često usporavaju svaku gradnju u središtu grada, pokušalo se u devedesetim godinama pronaći izvore financiranja kanalizacijskog sustava s domaćim i međunarodnim financijskim institucijama. Rezultat je bio prihvaćanje ponuđenog sustava financiranja MEIP (Municipal Environmental Infrastructure Program) 1997. na iznos od 10,63 milijuna eura od Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD) za ulaganja u projekte poboljšanja odvodnje za gradove Split, Pulu i Rijeku. Projektnu je dokumentaciju za MEIP izradila britanska tvrtka Hyder Consulting Ltd koja je posao dobila na međunarodnom natječaju.

U sklopu prvog dijela projekta MEIP koji je trajao od 1989. do 2009. izrađeni su konačan glavni projekt, brojne studije, istraživanja i projekti, dio aerodromskog kolektora u trupu brze ceste, kolektor Muzil – CS Stoja T (trafostanica), ali i otkupljeno zemljište i kompletno izgrađene i opremljene crpne stanice Stoja, Pošta-Uljanik (za koju su srušene zatečene građevine i obavljen dio građevinskih radova) i Stoja T Luka. Rekonstruirani su kolektori kroz brodogradilište Uljanik koji su služili za rasterećenje sustava nakon kišnih preljeva, izgrađena kanalizacija u ulicama Sv. Polikarpa (s hidrotehničkom opremom) i Arsenalskoj te nabavljene tlačne i gravitacijske cijevi za sve kolektore, a osigurano je i pravo građenja, služnosti, priključci, nadzor, doprinosi za gradnju, pristojbe s pripremom i vođenjem projekta. Za to je osigurano nešto više od 13 milijuna eura, a osim iz zajma radovi su financirani sredstvima proračuna, Hrvatskih voda i investitora – Pula Herculanea.

Od 2007. do 2009. u sklopu Projekta zaštite voda od onečišćenja u priobalnom području (kraće zvanog Jadranski projekt) u Hrvatskim vodama završena je crpna stanica Pošta-Uljanik (građevinski dio s elektrostrojarskom opremom i instalacijama), kompletne crpne stanice Riviera i Stoja T Luka, dionica kanala Pragrande (armiranobetonski elementi cjevovoda, kanalizacija Trga Republike, Marulićeva ulica i sl.), prva faza kolektora otpadne i oborinske kanalizacije Riva (Ulica starih statuta i tlačni vod) i gravitacijski kolektor Veli Vrh – CS Riviera te rekonstruiran i opremljen uređaj za pročišćavanje otpadnih voda s prihvatnom stanicom za autocisterne za septičke jame. Nabavljena je i informatička oprema, kamion slivničar i kamera za inspekcijski pregled kanalizacije s vozilom, a osigurani su i projekti i nadzor. Sve je to stajalo nešto više od 8,5 milijuna eura.

U sklopu investiranja u lokalnu infrastrukturu i zaštitu okoliša (MEIP II) od 2010. do 2012. završene su crpne stanice Riviera i Veli Vrh, tlačni vodovi i dio gravitacijskog kolektora na potezu CS Veli Vrh – CS Riviera, kolektor Šijana, dijelovi kolektora Riva te izrađeni projekti i obavljene ostale usluge, ali i riješeni imovinsko-pravni odnosi. Za to je iz državnog proračuna osigurano nešto više od 3,5 milijuna eura.

U sklopu Jadranskog projekta II. koji je još u tijeku (od 2010. do 2014.) grade se dijelovi kolektora Riva, dograđuje podmorski ispust, rekonstruira gravitacijski kolektor Valkana, projektira kolektor i građevine na području Pragrandea i u Ulici 43. istarske divizije te obavlja nadzor i razne usluge, ali i nabavlja oprema (za geotehniku, geodeziju, arheologiju i sl.). Za to se planira utrošiti gotovo 12,5 milijuna eura. Ukupno svi izvedeni i ugovoreni radovi vrijede više od 35,5 milijuna eura. Može se dogoditi da završetak kanalizacijskog sustava Pule bude uključen i u Jadranski projekt III. i u financiranje iz fondova Europske Unije. Valja ipak reći da je 2003. izrađena Studija odvodnje grada Pule Tatjane Uzelac, dipl. ing. građ., iz tvrtke Starum d.o.o. iz
Pule koja je bila ponudila nešto drukčija rješenja. Sve je razriješeno 2006. nakon što je gradonačelnik postao Boris Miletić koji je odlučio nastaviti graditi prema MEIP-u i dovršiti obalni kolektor.

Više o ovoj temi >>>  Ocijenjena je kao najpovoljnija sadašnja lokacija uređaja za pročišćavanje na Valkanama koji se mora izgraditi do kraja 2018. i bit će trećeg stupnja pročišćavanja

Materijali