Ulaz za korisnike

Rekonsturkcija djela Radničke ceste u Zagrebu

|
Domovinski most preko rijeke Save u Zagrebu
 
Domovinski most preko rijeke Save u Zagrebu
Jedan od najvažnijih infrastrukturnih zahvata

Nastanak i razvoj Radničke ceste

Nastanak Radničke ceste u Zagrebu povezan je sa sustavnom gradnjom kanalizacijske mreže koja se započela graditi 1892., a Radnička cesta je zapravo nastala gradnjom Glavnoga odvodnog kanala (GOK-a) koji se gradio od 1928. do 1930. GOK započinje ispod željezničke pruge i na početku današnje Avenije Marina Držića, gdje prihvaća i vode reguliranog i natkrivenog potoka Medveščak.

U početku je bio planiran do sela Žitnjak da bi još tijekom gradnje bio produžen do utoka u Savu pokraj Ivanje Reke. Prateći tok GOK-a Radnička se cesta protezala gotovo pravolinijski prema jugoistoku, da bi se potom spojila s Heinzelovom ulicom i izvan ondašnjega gradskog prostora napustila trasu GOK-a (koji je na tom prostoru dugo bio otvoreni kanal) te nastavila postojećim smjerom prema Petruševcu, odnosno današnjem Domovinskom mostu.

Radnička je u početku (od Držićeve do Vukovarske odnosno na predjelu Zavrtnice i tzv. Stare Peščenice) relativno slabije prometna ulica, ali i okosnica novoga poslovnog središta koji nastaje u trokutu što ga omeđuje Ulica grada Vukovara, Držićeva avenija i Radnička cesta. Ulica grada Vukovara u cijelosti siječe Radničku cestu tako da joj je nastavak do Heinzelove ulice gotovo neprepoznatljiv iako je temeljito obnovljen 2012. Tek spojem s Heinzelovom ulicom Radnička cesta preuzima njezinu dosadašnju trasu i proteže se gotovo pravolinijski u smjeru sjeverozapad i jugoistok prema Savi i gradskoj obilaznici.

Ključan je događaj za razvitak Radničke ceste u suvremenu gradsku prometnicu bila gradnja Centralnog uređaja za pročišćavanje otpadnih voda Zagreba (CUPOVZ-a). Odmah se znalo da će trebati pronaći način kako otpadne vode iz Novog Zagreba, odnosno desne obale Save usmjeriti na lijevu jer je već prije odlučeno da lokacija CUPOVZ-a bude na lijevoj obali, u predjelu Žitnjak-istok.

Na smještaj uređaja utjecala je dakako i činjenica da se na desnoj obali rijeke nalaze i glavna gradska vodocrpilišta. Cijevi s otpadnom vodom mogu rijeku veličine Save sa širokim plavištem svladati na nekoliko načina – ispod riječnog korita, vođenjem po dnu rijeke ili presvođenjem rijeke i okolnih nasipa. Tunelska inačica zbog skupoće uopće nije razmatrana, a presvođenje je zbog estetskih razloga i blizine grada također odmah odbačeno. Preostalo je vođenje cijevi poprečno preko korita rijeke, vjerojatno na najužemu i najprikladnijemu mjestu.

No tada se u Hrvatskim vodama, u dijelu koji je vodio pripremne radove za gradnju CUPOVZ-a, tada jednog od najvećih infrastrukturnih zahvata u ovom dijelu Europe, javila ideja da se otpadne vode s jedne na drugu obalu provedu kroz most koji bi se izgradio na kraju Radničke ceste. Zaključeno je da se neznatnim povećanjem troškova može vrlo dojmljivo i učinkovito riješiti jedan tehnički problem, a da istodobno Zagreb dobije jedan suvremeni most preko Save koji mu ionako nedostaje. Začetnik i najveći zagovornik bio je pokojni mr. sc. Ivan Višić, jedan od glavnih promicatelja gradnje CUPOVZ-a. Čak mu je i nadjenuo i ime Domovinski most, vjerujući kako to može na neki način umanjiti moguće prigovore. To se međutim nije dogodilo i njegovu su gradnju pratila brojna osporavanja, kao uostalom i CUPOVZ-a, a glavni je prigovor bio u tome da se gradi prometno bezvrijedan most koji zapravo ništa ne spaja.

Za projektno je rješenje mosta bio raspisan natječaj krajem 1997. na koji je pristiglo sedam idejnih rješenja. Natječaj je zaključen u ožujku 1998., a kao najbolje odabrano je rješenje prednapetoga betonskog mosta s poluovješenim rasponskim sklopom (engl. extradosed structure) nad glavnim otvorom preko Save, a projektantice su bile Rajka Veverka, dipl. ing. građ. i mr. sc. Martina Balić iz ondašnjeg Hrvatskog instituta za mostove i konstrukcije (HIMK-a). Dimenzije su novog mosta 860 x 34 m s više raspona (48 m + 6 x 60 m + 72 m + 120 m + 72 m + 2 x 60 m + 48 m). Središnji je dio ovješen o dva para pilona visine 16,5 m.

Most se gradio pet godina, od 2002. do 2007., a izvođač je bila nekad ugledna zagrebačka tvrtka Industogradnja d.d. Ukupna je cijena iznosila približno 300 milijuna kuna, a svečano je otvaranje u nekoliko navrata otkazivano, navodno zbog neusklađene visine mosta i pristupnih cesta. No za potpunu prometnu funkciju novoga zagrebačkog mosta trebalo je temeljito rekonstruirati usku Radničku cestu s dva kolnika.

Idejni projekt rekonstrukcije Radničke ceste

Materijali