Ulaz za korisnike

Tradicijska gradnja Velebita, prepuštena propadanju, dobila monografiju u zadnji čas

|
Ivan Rogić: Poziv i zaziv Helene Knifić Schaps
 
Ivan Rogić: Poziv i zaziv Helene Knifić Schaps
Tradicijska gradnja Velebita, prepuštena propadanju, dobila je monografiju u zadnji čas zahvaljujući volonterskom višegodišnjem istraživanju zagrebačke arhitektice Helena Knifić Schaps.

Brojne arhitektonske snimke, opisi, nacrti, fotografije i autentična svjedočanstva predstavljeni na 443 stranice monografije "Velebit arhitektonski" oslikavaju, kako u predgovoru ističe sociolog Ivan Rogić, "manualnu civilizaciju" Velebita, u kojoj je za obične dnevne radne postupke potrebna ekstremna količina tjelesnog napora.

Na simboličnoj razini Velebit nudi i obećava energijsko obilje i sretan susret života i slobode, a raspolaganje energijom na dnevnoj socijalnoj razini ostaje u sablažnjivom manjku, ocjenjuje Rogić i zaključuje da tako oštra asimetrija nije vidljiva nigdje drugdje na hrvatskom teritoriju. Većina grañe pribavljena je u brojnim jednodnevnim izletima iz Senja, privatno organiziranim uz pomoć malog broja odanih entuzijasta, i s tek osnovnim arhitektonskim pomagalima, od kojih ni jedno nije iz digitalne ere, objašnjava autorica Helena Knifić Schaps.

Opisano je na desetke zaseoka s kućama, štalama i šternama, suhozidovima i tradicijskim putovima. Nerijetko, autorica je to učinila u zadnji tren, jer su brojne nakon njezina obilaska izbrisane iz velebitskih krajolika.

Primjer je Pavšina kuća u Devčićma uz cestu Krasno - Otočac. Nakon što ju je autorica snimila i opisala, jednog dana je prodana za 500 kuna i njezin kamen je samljeven za podlogu autoceste. Helena Knifić Schaps i suradnici nailazili su na brojne zaključane kuće, u ruševnom stanju ili već zarasle u korov, pa domaćine izvjesnog broja kuća nisu nikada upoznali.

Prisutnost brojnih izuma u materijalu i organizaciji grañenja ukazuje na sretan dosluh između velebitske planine, pučinskog obzora i bunjevačkih majstora, objašnjava Rogić.

Kuće su pravokutne, paralelne sa slojnicama i pri gradnji su uvijek koristile prirodni nagib terena. Većinom su prizemne s prigrañenom ili odvojenom štalom. Veličina se kreće od 10 x 5, preko od 7 x 12, do one "najčudnije od svih kuća, zapravo niza od sedam kuća u Žuklju" veličine 30 x 5 metara.

Grañevine su zasnivane na čvrstom kamenu živcu, zidovi im u dnu dosežu debljinu do 70 cm, te su učvršćeni mortom koji je mješavina vapna i ilovače. Fasadni otvori su minimalnih dimenzija, prozori 60 (80) x 90 cm, a vrata visine 1,5 do 1,7 metara, podovi su najčešće nabijeni zemljom, drvenim gredicama ili opekom. Kad se počeo koristiti cement, magarcima i mulama je donošen iz Starigrada, gdje je bio dovožen brodom, navodi Helena Knifić Schaps.

Dvostrešno krovište počiva na zidovima, bez istaknute strehe, a krov je nekada bio prekriven isključivo šimlom, koju su "kalali"od jela i smreka. Poslije Drugog svjetskog rata sustavno je zamjenjivana valovitim azbest-cementnim pločama, glinenim crijepom ili limom. Voda se s krovova, ispod kojih nije loženo, skupljala u šterne.

Pučka gradnja, koja je uvijek odražavala lokalne potrebe i navike, idealizirana je u sjećanjima, ali se zbog niskih stambenih standarda napušta i urušava. Nigdje nije čuvana i cijenjena, nego je uvijek rušena zbog reprezentativne gradnje ili gradnje od javnog interesa, a u zadnje vrijeme se prodaje diskontno kao grañevni materijal, piše autorica.

Pučka gradnja se ne smije oponašati i težiti tipizaciji, niti se smije vulgarno kopirati, nego, eventualno, stara iskustva usklañivati sa suvremenim tehnikama, upozorava arhitektica Knifić Schaps.

Te njezine preporuke, meñutim, za sada nemaju primatelja. Autohtoni graditelji nestali su, a nitko drugi ne pokazuje skrb prema toj teško stečenoj baštini. U državno-konzervatorskim krugovima još ne razmišljaju o projektu obnove tradicijske kuće ovog dijela Hrvatske, kakav je napravljen za posavsku, slavonsku i baranjsku kuću. Jedino Nacionalni park Sjeverni Velebit namjerava obnoviti kompleks tradicijskih stanova na Velebitu, nekih reprezentativnih primjera cisterni, suhozidova i putova.

Ali, ni činjenica što je hrvatska kultna planina od 1981. cijela proglašena Parkom prirode, a u različita vremena i s dva nacionalna parka i dva strogo zaštićena rezervata prirode, ne pomaže puno očuvanju pučke gradnje i života sela.

U upravljanju zaštićenim područjima prevladava biocentrični pristup, koji štiti prirodu a zanemaruje svakodnevni život stanovnika sela. Tako, parkovne zaštitne mjere otežavaju raspolaganje, izgradnju i obnovu grañevina na Velebitu.

Ne treba čuditi što su se mnogobrojna i slabo naseljena sela i zaseoci Velebita "ispraznila", upozorava Helena Knifić Schaps i dodaje: Nestankom čovjeka dolazi i do umanjivanja prirodnih vrijednosti Velebita, jer, primjerice, šume potiskuju travnjake i njihovu biološku raznolikost. Velebit je, kao i brojne druge pojave, prožet paradoksom hrvatske modernosti: postoji baština ne postoje baštinici, kaže Rogić i zaključuje da je knjiga poziv i zaziv, na koji do sada, po svjedočanstvu same autorice, nije bilo odgovora.

(Hina)xiluc

Materijali

  • Velebit arhitektonski - kratki prikazx

    Velebit arhitektonski - kratki prikazx