Ulaz za korisnike

Usklađivanje tehničkih propisa

|
Usklađivanje tehničkih propisa
 
Usklađivanje tehničkih propisa
Tehničko usklađivanje dolazi u središte zanimanja svih onih koji će biti obuhvaćeni promjenama kako bi se ubrzano mogli pripremiti na nove okolnosti koje će prouzročiti prilagodba europskim zahtjevima
TEHNIČKO USKLAĐIVANJE S EU – ULOGA NACIONALNOG NORMIRNOG TIJELA Tehničko usklađivanje dio je sveukupnog procesa kroz koji prolaze države u tranziciji radi prilagodbe novim pravilima i novim okolnostima u razdoblju priprema za uključivanje u svjetske i/ili regionalne zajednice država.

Odnosi se na područja u kojima svaka država postavlja posebne zahtjeve koji trebaju biti ispunjeni radi zaštite života i zdravlja, zaštite okoliša i zaštite potrošača. Tehničko usklađivanje obuhvaća niz gospodarskih sektora i zahtijeva značajne promjene u gospodarstvu i u mjerodavnim tijelima državne uprave.

Prvi je korak prema prihvaćanju novih pravila u području tehničkog zakonodavstva u Republici Hrvatskoj učinjen sklapanjem Sporazuma o tehničkim zaprekama u trgovini prilikom pristupanja Svjetskoj trgovinskoj organizaciji 2000. godine.

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju koji je Republika Hrvatska sklopila s Europskom unijom i njezinim državama članicama 2001. godine predstavljao je formalni početak prilagodbe europskim zahtjevima.

Prihvaćanje općih načela u području normizacije i srodnih djelatnosti pretpostavka je i za ispunjavanje posebnih europskih zahtjeva koji su veoma bitan dio Sporazuma. Danas Republika Hrvatska ima status države kandidatkinje za članstvo u Europskoj uniji i započeli su pregovori o pristupanju. Tehničko usklađivanje stoga postupno dolazi u središte zanimanja svih onih koji će biti obuhvaćeni promjenama kako bi se tijekom vremena koje je još na raspolaganju ubrzano mogli pripremiti na nove okolnosti koje će prouzročiti prilagodba europskim zahtjevima.

Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju

Na putu prema članstvu u Europskoj uniji Republika Hrvatska je sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju , njegovim stupanjem na snagu te otpočinjanjem pregovora o punopravnom članstvu, preuzela obvezu usklađivanja svoga zakonodavstva sa zakonodavstvom Europske unije tzv. acquis communautaire.

Brzina integracije Republike Hrvatske u Europsku uniju ovisit će o ispunjavanju obveza iz Sporazuma u prioritetnim područjima u kojima treba uskladiti zakonodavstvo:

• tržišno natjecanje i ostale gospodarske odredbe

• intelektualno, industrijsko i trgovačko vlasništvo

• normizacija, mjeriteljstvo, akreditacija i ocjena sukladnosti

• zaštita potrošača.

Preuzimanje odredaba europskoga zakonodavstva u hrvatsko zakonodavstvo (transpozicija; preuzimanje) samo je prvi korak, novo se zakonodavstvo mora u potpunosti i provoditi i primijeniti, što će zahtijevati značajne promjene u državnoj upravi i njezinu modernizaciju, ali i prilagodbu gospodarstva novim okolnostima.

Obveza usklađivanja u području tehničkih propisa, normizacije, ocjene sukladnosti, akreditacije i mjeriteljstva izričito je utvrđena člankom 73. Sporazuma (slika 1; napomena: naziv 'ovlašćivanje' u službenom prijevodu teksta Sporazuma treba zamijeniti ispravnim nazivom 'akreditacija').

Članak 73.

Normizacija, mjeriteljstvo, ovlašćivanje i ocjena sukladnosti

1. Hrvatska će poduzeti potrebne mjere kako bi postupno postigla usklađenost s tehničkim propisima Zajednice i europskom normizacijom, mjeriteljstvom i ovlašćivanjem te postupcima za ocjenu sukladnosti.

2. U tu će svrhu stranke u ranoj fazi započeti:

• promicati uporabu tehničkih propisa Zajednice i europskih norma te postupaka ispitivanja i ocjene sukladnosti

• zaključivati, po potrebi, Europske protokole za ocjenu sukladnosti

• poticati razvoj infrastrukture za kakvoću: normizaciju, mjeriteljstvo, ovlašćivanje i ocjenu sukladnosti

• promicati sudjelovanje Hrvatske u radu specijaliziranih europskih organizacija, osobito u Europskom odboru za normizaciju, Europskom odboru za elektrotehničku normizaciju, Europskom institutu za telekomunikacijske norme, Europskoj suradnji na ovlašćivanju, u Europskoj suradnji u zakonskom mjeriteljstvu i u EUROMET-u.

Iz iskustva ostalih država u tranziciji koje su se s istim obvezama susrele nešto ranije, zna se da je tehničko usklađivanje s Europom zbog svoje složenosti jedno od najzahtjevnijih područja usklađivanja i da su sve one u tom području imale najveće probleme.

Dodatno otežava situaciju i prijelazni rok u kojemu se promjene moraju obaviti i koji je često veoma teško održati. Prijelazni je rok za Republiku Hrvatsku utvrđen u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju, šest godina od dana njegova stupanja na snagu.

Uz pripreme za potpisivanje Sporazuma, već u listopadu 2001. godine Vlada Republike Hrvatske donijela je Plan provedbe Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.

Plan provedbe bio je prvi operativni plan koji je utvrdio mjere za uspješnu provedbu preuzetih obveza: što se mora učiniti, tko je odgovoran za svaku pojedinačnu provedbu, kako će se Sporazum provoditi i u kojim rokovima. Plan provedbe kontinuirano se dopunjuje jer za pojedina područja u vrijeme njegove izrade nije bilo moguće sagledati sve mjere koje će trebati poduzeti.

Od 2003. godine Republika Hrvatska izrađuje godišnje Nacionalne programe za pridruživanje Republike Hrvatske Europskoj uniji kojima se prikazuje sadašnje stanje u pojedinim područjima u kojima se obavlja usklađivanje, prepoznaju dijelovi acquis communautaire s kojima treba uskladiti hrvatske propise i utvrđuju oni koji će biti usklađeni tijekom određene godine za koju se program donosi.

Međutim, formalno preuzimanje europskoga zakonodavstva nije dostatno za postizanje cilja i za osiguravanje učinkovitog djelovanja unutarnjeg europskog tržišta nakon njegova proširenja na nove države članice.

Zato jednaku važnost treba dati uspostavi odgovarajućih struktura za provedbu novoga usklađenog zakonodavstva, što se ocjenjuje mnogo težom zadaćom pa se u Nacionalnom programu utvrđuju također i institucionalne promjene koje treba napraviti.

U području slobodnog kretanja i sigurnosti proizvoda to je posebno složeno, jer je uz klasičan 'stari' pristup usklađivanju zakona, propisa i upravnih odredba, radi bržeg stvaranja jedinstvenog europskog tržišta 1985. godine Europa uspostavila novi pristup tehničkom usklađivanju i opći pristup ocjeni sukladnosti, i na sasvim novi način odvojila odgovornost za izradu i primjenu propisa (koji se moraju ograničiti samo na zaštitu javnih interesa - sigurnost i zaštita zdravlja, okoliša i potrošača) od odgovornosti za donošenje norma i za provođenje ocjene sukladnosti propisanim zahtjevima.

Na načelima novoga i općega pristupa utemeljene direktive za usklađivanje obuhvaćaju velike skupine proizvoda i vrste rizika i utvrđuju samo bitne zahtjeve kojima proizvodi moraju udovoljavati prije stavljanja na tržište, ali njihova implementacija i primjena na nacionalnim razinama ima niz zajedničkih karakeristika i temelji se na istim strukturama pa je cjelokupni sustav bitno pojednostavljen.

Zajedničke tehničke specifikacije koje omogućuju ispunjavanje bitnih zahtjeva izrađuju europska normirna tijela na temelju konsenzusa zainteresiranih strana (usklađene norme ) koje proizvođači dragovoljno primjenjuju u postupcima potvrđivanja sukladnosti, ali ta dragovoljna primjena stvara pretpostavku o sukladnosti bitnim zahtjevima i olakšava stavljanje proizvoda na tržište. Taj se model koregulacije na europskoj razini pokazao veoma uspješnim i njegova se primjena trajno proširuje i na nova područja.

Za svaki dio novoga sustava postavljena su sasvim jasna pravila za sve koji u njemu sudjeluju. Posebno je važna uspostava tijela za ocjenu sukladnosti koja su kompetentna i nezavisna, koja mogu djelovati u skladu s postavljenim pravilima i osigurati njihovu primjenu na transparentan način i tako povećavati razinu povjerenja među svim sudionicima.

Uvodi se također sustav uzajamnog priznavanja rezultata različitih tijela koji postaje osnova za sklapanje različitih vrsta bilateralnih i multilateralnih sporazuma u području ocjene sukladnosti.

Tako se postupno stvara sustav u kojem će se jedan proizvod bilo gdje izrađen prema jednoj zajedničkoj normi, jedanput ispitan i potvrđen, moći slobodno kretati na cijelom europskom/globalnom tržištu bez nepotrebnog ponavljanja već obavljenih postupaka dokazivanja sukladnosti.

S obzirom na to da prije implementacije odredaba europskoga zakonodavstva u hrvatski sustav nije moguće pretpostaviti koje će biti posljedice za hrvatsko gospodarstvo, predviđeno je da se izradi analiza učinka uvođenja svakog novog propisa.

Prva analiza učinka u Hrvatskoj je provedena baš u području tehničkoga usklađivanja na primjeru jedne od direktiva novoga pristupa, direktive za niski napon .

U toj su analizi ocijenjene zakonske i institucionalne posljedice implementacije navedene direktive, utjecaj na domaću proizvodnju i utvrđeni gubitnici te veličina (financijska) negativnih učinaka.

Cilj je takve analize u prvom redu upoznavanje svih sudionika na tržištu s promjenama koje treba provesti kako bi se s njima pravodobno suočili i na njih odgovarajuće pripremili. Pritom se posebno vodi računa o mjerama koje bi Vlada Republike Hrvatske trebala poduzeti kako bi se gospodarstvu, naročito malom i srednjem poduzetništvu, olakšala priprema za nove okolnosti.

Uloga nacionalne normizacije u tehničkom usklađivanju

Nacionalna normizacija je djelatnost oblikovanja, objavljivanja i primjene nacionalnih norma u određenoj zemlji. Nacionalno normirno tijelo okupljanjem svih zainteresiranih strana i njihovim dogovorom o pojedinom pitanju u skladu sa stanjem tehnike i stvarnim mogućnostima, po utvrđenom postupku priprema i odobrava nacionalne norme u određenoj zemlji.

Zbirka nacionalnih norma pojedine države na taj način odražava postignutu razinu tehnološkog razvoja i posuvremenjuje se ovisno o napretku njezina gospodarstva.

Gospodarske integracije i stvaranje globalnog tržišta u drugoj polovici 20. stoljeća nameću promjene u tradicionalnom načinu djelovanja nacionalne normizacije. Samostalno uređenje određenih područja na razini pojedinih država gubi smisao, a značajno se potiče normizacija više razine – regionalne i naročito međunarodna normizacija.

Postizanje konsenzusa zainteresiranih strana o tehničkim pitanjima – donošenje norma – podignuto je na nadnacionalne razine kako bi zajednički utvrđena pravila bila primjenjiva na širem prostoru.

Pritom predstavnici pojedinih država, zastupajući vlastite nacionalne interese na regionalnoj odnosno međunarodnoj razini, sudjeluju u procesu stvaranja norma viših razina koje se zatim na nacionalnoj razini prihvaćaju i primjenjuju kao nacionalne norme.

Pojedine države više nisu 'otoci' s izdvojenim nacionalnim normama, nego se stvara 'globalni' prostor na kojem vrijede iste norme, koje brišu tehničke zapreke i omogućuju slobodan protok roba.

Uvjeti za članstvo u europskim organizacijama za normizaciju

Europski zahtjevi za područje normizacije, uz zahtjeve za druge srodne djelatnosti, utvrđeni su ranije spomenutim člankom 73. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju.

Europske organizacije za normizaciju CEN i CENELEC svojim pridruženim članicama, nacionalnim normirnim tijelima država koje se pripremaju za članstvo u Europskoj uniji postavljaju dodatne uvjete za prijem u punopravno članstvo kojima u razdoblju tehničkoga usklađivanja u Republici Hrvatskoj treba posvetiti posebnu pažnju. Treba napomenuti važnu činjenicu da Republika Hrvatska može postati članica Europske unije tek nakon postizanja punopravnog članstva hrvatskog normirnog tijela u CEN-u i CENELEC-u, a da je napredak u ispunjavanju uvjeta u području normizacije jedan od elemenata za ocjenu opće spremnosti države za djelovanje prema europskim zahtjevima.

Jedan od uvjeta za članstvo u CEN-u i CENELEC-u koji privlači najveću pozornost je svakako uvjet da 80% europskih norma tih organizacija mora biti prihvaćeno na nacionalnoj razini i da mora biti utvrđen realan kratak rok za prihvaćanje preostalih 20%. Radi se o petnaestak tisuća europskih norma koje moraju biti prihvaćene kao hrvatske norme!

Osnivanje Hrvatskog zavoda za norme

Kako je već rečeno, prema zahtjevima Europske unije, Republika Hrvatska osim usklađivanja zakonodavstva dužna je uspostaviti odgovarajuću upravnu strukturu i institucijski okvir koji će omogućiti pravilnu primjenu novog zakonodavstva koji nastaje implementacijom acquis comunautaire.

U prvom redu bilo je potrebno provesti odvajanje funkcija propisivanja (zakonsko uređivanje – odgovornost državne uprave) od funkcija normizacije, akreditacije i potvrđivanja.

U skladu s Nacionalnim programom Republike Hrvatske za pridruživanje Europskoj uniji za 2003. godinu, u rujnu i listopadu 2003. godine doneseni su osnovni zakoni: Zakon o tehničkim zahtjevima za proizvode i ocjenu sukladnosti , Zakon o općoj sigurnosti proizvoda , Zakon o akreditaciji , Zakon o normizaciji i Zakon o mjeriteljstvu .

Tim je zakonima bila uređena reorganizacija Državnog zavoda za normizaciju i mjeriteljstvo, tijela državne uprave koje je dotad bilo nadležno za aktivnosti koje će se nastavljati obavljati u novim institucijama, npr. normizacija i akreditacija.

U području normizacije, Zakonom o normizaciji uređeno je osnivanje nezavisnog nacionalnog normirnog tijela u Republici Hrvatskoj. U studenom 2004. godine donesena je Uredba o osnivanju Hrvatskog zavoda za norme .

U ožujku 2005. godine Vlada Republike Hrvatske imenovala je predsjednika i članove Upravnog vijeća i privremenu ravnateljicu Hrvatskog zavoda za norme. U lipnju 2005. godine Upravno vijeće je donijelo Statut, radnici Državnog zavoda za mjeriteljstvo koji su obavljali poslove u području normizacije sporazumno su prešli na rad u novu javnu ustanovu, od DZM-a su preuzeta materijalna sredstva i oprema i 1. srpnja 2005. godine Hrvatski zavod za norme počeo je s radom.

Hrvatski zavod za norme, kao hrvatsko nacionalno normirno tijelo temeljem Zakona o normizaciji zastupa Republiku Hrvatsku u međunarodnim i europskim organizacijama za normizaciju ISO (International Organization for Standardization), IEC (International Electrotechnical Commission), CEN (European Committee for Standardization), CENELEC (European Committee for Electrotechnical Standardization) i ETSI (European Telecommunications Standards Institute).

Hrvatski zavod za norme preuzeo je od DZM-a postojeću infrastrukturu tehničkih odbora u svim područjima normizacije (172 tehnička odbora s oko 3.500 članova iz gospodarstva, državne uprave, sveučilišta, instituta, komora, stručnih udruga i sl.) i nastavlja rad na dosadašnjim postignućima (10.452 hrvatske norme – prihvaćene međunarodne i europske norme u izvorniku ili uz prijevod na hrvatski jezik).

Djelatnost Hrvatskog zavoda za norme utvrđena je Zakonom o normizaciji i Uredbom o osnivanju Hrvatskog zavoda za norme. Ta je djelatnost vrlo važna za proces usklađivanja tehničkog zakonodavstva Republike Hrvatske s acquis comunautaire u području slobodnog kretanja roba, ali i kao podrška hrvatskom gospodarstvu u zadovoljavanju zahtjeva za proizvode i stavljanju proizvoda na tržište.

Dana 9. rujna 2005. godine Hrvatski zavod za norme predstavljen je javnosti. Istoga je dana u sredstvima javnog informiranja objavljen javni poziv na članstvo u Hrvatskom zavodu za norme, kao prvi korak u okupljanju zainteresiranih strana koje svojim financijskim doprinosom, radom u tijelima upravljanja i tehničkim tijelima trebaju pridonijeti razvoju hrvatske normizacije.

Na sjednici 15. prosinca 2005. godine Upravno je vijeće prihvatilo prvih 198 članova Hrvatskog zavoda za norme koji su o tome odmah obaviješteni i koji su, plaćanjem prve članarine, postali članovi sa svim pravima i obvezama. Prvi sastanak članova Hrvatskog zavoda za norme ubrzano se priprema.

Prijave za članstvo u Hrvatskom zavodu za norme pristižu i dalje i Upravno će vijeće trajno donositi odluke o prihvaćanju novih članova kako bi se svim pravnim i fizičkim osobama iz Republike Hrvatske koje imaju interes u normizaciji omogućilo sudjelovanje u upravljanju i radu Hrvatskog zavoda za norme.

Stvaranjem mehanizama odlučivanja u nacionalnoj normizaciji u skladu s europskim načelima uključivanjem svih zainteresiranih strana (suodgovornost povećava i zainteresiranost i uključenost!), izradom jasnih pravila za sve postupke i faze rada nacionalne normizacije te osiguravanjem tehničkih pretpostavki za obradu više desetaka tisuća dokumenata, hrvatska će normizacija dobiti pravu osnovu za svoj razvoj i za budući djelatan doprinos zajedničkoj europskoj i me đunarodnoj normizaciji u skladu s mogućnostima hrvatskoga gospodarstva.

Sve informacije i svi akti Hrvatskog zavoda za norme dostupni su u Hrvatskom zavodu za norme, Ulica grada Vukovara 78, Zagreb i na internetskoj stranici www.dznm.hr/hzn

Proces usklađivanja pred nama

Tehničko usklađivanje što ga Republika Hrvatska poduzima radi udovoljavanja zahtjevima koji su pred nju postavljeni kod uključivanja u europsku i svjetsku zajednicu država proces je koji obilježava proteklih desetak godina i razdoblje koje je pred nama.

Usklađivanje hrvatskih norma s normama viših razina značajan je dio tog procesa. Uključivanje svih zainteresiranih strana u nacionalnu normizaciju osigurava brže širenje saznanja o 'najboljoj razini uređenosti' na višoj razini (međunarodna/europska norma) i omogućuje istu razinu uređenosti na nacionalnoj razini u procesu prihvaćanja tih norma kao nacionalnih norma.

Tehnološko osuvremenjivanje postupno smanjuje razliku između Hrvatske i ostalih razvijenih država i olakšava suradnju i trgovinu u procesu globalizacije, ali omogućuje i formalno uključivanje u europske i svjetske integracije.

Donošenje novih hrvatskih norma konsenzusom zainteresiranih strana (proizvođača, potrošača, javne uprave, znanosti itd.) i njihova dragovoljna primjena u proizvodnji, ispitivanju i potvrđivanju proizvoda ima veoma važnu ulogu u tehničkom usklađivanju i može ubrzati i ostale aktivnosti koje će Republiku Hrvatsku približiti navedenim integracijama.

Materijali