Ulaz za korisnike

Utvrde u Buzetu i okolici

Utvrde u Buzetu i okolici
 
Utvrde u Buzetu i okolici
Buzeština je povijesno-geografska regija plodne doline gornjeg toka Mirne koja se dijelila na nekoliko mikroregija, nazvanih prema utvrđenim kaštelima – Buzetu, Kostel Petrapilosi, Roču, Črnom i Belom gradu te Humu

Na prostoru sjeverno od rijeke Mirne, između središnjega dijela Istre, slovenske granice i Ćićarije, nalazi se Buzeština, nazvana prema glavnom naselju cijeloga područja – gradu Buzetu. To je povijesno-geografska regija plodne doline gornjeg toka Mirne koja se u povijesti dijelila na nekoliko mikroregija, nazvanih prema središtima s utvrđenim kaštelima koji su se osim u Buzetu nalazili u Kostel Petrapilosi, Roču, Črnom i Belom gradu te Humu. Iako se danas u područje suvremene Buzeštine svrstavaju i neka naselja s lijeve strane Mirne, poput Sovinjaka, Vrha ili Draguća, njih zasada preskačemo zbog nastojanja da se najprije prikažu svi kašteli sjeverno i sjeveroistočno od najveće istarske rijeke. Valja reći da je područje Buzeštine i susjedne Pazinštine, za razliku od zapadnoga i središnjega dijela sjeverne Istre, naseljeno uglavnom hrvatskim pučanstvom, ali da je također u posljednjih sedam desetljeća doživjelo veliku depopulaciju.

Najvažnija je mikroregija svakako bila Buzeština u užem smislu koja se nalazi u najnižim dijelovima doline gornjeg toka rijeke Mirne i njezinih sjevernih pritoka, a u srednjem su je vijeku branila čak dva kaštela.

"Dlakavi" kaštel

Najzapadniji se kaštel Buzeštine nalazi gotovo na granici s općinom Oprtalj i 2 km istočno od Zrenja, a riječ je o utvrdi Kostel (tal. Pietrapilosa). Ta je drevna utvrda imala mnogo raznovrsnih imena, pa je neki nazivaju jednostavno Kaštel, dakle kao i istoimeno naselje na Bujštini, a neki opet samo Kostel kako govori i okolno stanovništvo. Talijanski naziv potječe od latinskoga Castrum Petrapilosa (ponekad i Petra Pilosa) što bi u doslovnom prijevodu značilo "dlakavi kamen" budući da su najvećim dijelom zidovi kaštela zbog velike vlage bili stoljećima pokriveni mahovinom koja je usto i mijenjala boje. Stoga se ta golema utvrda naziva i Kosmati Kostel, što bi bio izravni prijevod njegova latinskog i talijanskog naziva, ali dijelom i njemačkog (Ravenstein). Zato smo se odlučili za jedan pomalo hibridni naziv koji prihvaća i većina autora – Kostel Petrapilosa.

Ostaci se utvrde nalaze na strmoj i visokoj hridi (119 m), što se uzdiže nad rječicom Bračanom, desnom pritokom Mirne, 2 km od njezina ušća i 6 km zapadno od Buzeta. Smještena je na važnome strateškom položaju, uz cestu što vodi prema Livadama i Motovunu, s kojega se stoljećima nadziralo svako kretanje dolinom rijeke Mirne.

Iako se pretpostavljalo da se Kostel Petropilosa nalazi na mjestu histarske gradine ili bizantske utvrde, dosadašnja arheološka istraživanja nisu do kraja potvrdila takvu pretpostavku. U dokumentima se prvi put spominje još 965. pod imenom Ruin (Ruševina). Potom je često u borbama za prevlast nad Istrom mijenjao vlasnike sve do 1208. kada su akvilejski patrijarsi prepustili svom vazalu Vulginiusu de Petrapilosi. U rukama njegovih potomaka bit će sve do 1352. kada je umro Nikola Petrapilosa, posljednji muški član te znamenite velikaške obitelji. Upravu su onda ponovno preuzeli akvilejski patrijarsi, a Mlečani su ga 1420. s pripadajućim feudom poklonili plemiću Nicoliju Gravisiju iz Pirana.

Kaštelom su Gravisiji upravljali sve do početka 17. st., kada je izgorio i bio prepušten zubu vremena, a posjedom sve
do 1869. Prema predaji zapalili su ga kmetovi koji su popravljali obrambenu grabu. Na njih je tada izjahao bijesan
kaštelan i bez razloga ih počeo bičevati. Razjareni su ga kmetovi zbacili s konja i odrezali mu glavu te sve spalili.

Jedino je u funkciji ostala kapelica Sv. Marije Magdalene u kojoj se služila misa sve do 1793., a potom je prepuštena
zaboravu. Inače se crkvica nalazi uz sjeverni obrambeni zid, a to je manja romanička građevina iz 12. ili 13. st. pravokutnog tlocrta s bačvasto nadsvođenom i upisanom kvadratnom apsidom te malom preslicom iznad ulaza. Arheološki su radovi započeli 1995., pritom je izrađena i prva geodetska snimka cijelog kaštela, a crkva je potpuno obnovljena 2003. Zanimljivo je da je bila namijenjena isključivo vojnoj posadi, a da se ostali puk služio crkvom Sv. Antuna Opata u dolini ispod kaštela. Posebna su vrijednost crkve Sv. Marije Magdalene vrijedni tragovi fresaka živih boja s profinjenim slikarskim detaljima iz druge polovine 15. st., koji ujedno svjedoče o materijalnom blagostanju plemićke obitelji Gravisi. Freske su bile razlomljene pa se nisu mogle restaurirati i sad se čuvaju u Zavičajnom muzeju u Buzetu. Ostaci se utvrde nalaze na vrhu kamenog brežuljka, a pristup je moguć samo sa zapadne strane. Utvrda se prilagodila konfiguraciji terena te je izdužena u pravcu istok-zapad. Cijelim kompleksom prevladava gradska jezgra izgrađena na hrptu brežuljka koju sa zapadne, sjeverne i južne strane okružuje vanjski pojas utvrda. Ulaz u Kostel nalazio se na zapadnoj strani, a odmah do ulaza bila je i zatvorena gradska jezgra, inače najbolje očuvana cjelina cijeloga kompleksa. Jezgra je izduženoga peterokutnog tlocrta, a u nju se ulazilo kroz manja vrata na istočnom dijelu zida koja su bila dodatno zaštićena manjim obrambenim zidom. Unutrašnje je dvorište te jezgre zauzimalo cijelu istočnu polovicu, a u zapadnoj je bila velika palača (palas) s četiri etaže. Katovi su bili povezani vanjskim stubištem i drvenim trijemovima.

U utvrdu se ulazilo kroz danas srušena glavna vrata i potom prolazilo uskim prolazom između gradske jezgre i vanjskoga obrambenog zida. Istočno od crkvice i gradske jezgre nalazi se veliko vanjsko dvorište koje je bilo sa sjeverne strane zatvoreno s nekoliko manjih građevina. U sjeveroistočnome su uglu dvorišta ostaci jedne velike zgrade nekad pokrivene dugačkim dvostrešnim krovom, a pokraj nje su u istočnome obrambenom zidu manja ulazna vrata.

Branič-kula je uz obnovljenu kapelu najbolje očuvana građevina cijeloga kompleksa. Riječ je o ostacima visokim dvadesetak metara, zapravo trokatnoj građevini nepravilna peterokutnoga tlocrta, smještenoj na krajnjem zapadnom uglu gradske jezgre, na vrhu manje kamene litice, nekoliko metara iznad drugih ostataka utvrde. S obzirom na izrazito široke zidove (2 m na jugu i istoku i do 4 m na ostalim stranama) i malu površinu vjeruje se da je imala isključivo obrambenu namjenu [1, 2, 3]. Buzet – središnje naselje sjeveroistočne Istre Istočno od Kostela, udaljen 5,5 km i 27 km sjeverno od Pazina, nalazi se Buzet (tal. Pinguente), središnje i povijesno najvažnije naselje cijele sjeveroistočne Istre. Smješten je na čunjastome osamljenome vapnenačkom brežuljku (153 m nadmorske visine) usred plodne doline gornjeg toka rijeke Mirne i pod strmim zidom visoke Ćićarije. Čini se da latinski (Pinguentum) te talijanski i hrvatski naziv potječu iz keltskog razdoblja i da najstariji naziv Pinquent dolazi od samostalne peregrinske zajednice (lat. peregrinus = stranac). Potom se razvijao prema poznatim jezičnim promjenama (Pinguentum – Bilgent – Bolzet– Blzet – Buzet). Ipak prema predaji iz okolnih sela potječe od riječi "bus" (bos u buzetskom narječju), navodno od dječaka koji se davno po velikoj zimi bos spustio u dolinu iz gotovo opustjeloga grada poharanog kužnim bolestima.

Buzet je središnje i povijesno najvažnije naselje sjeveroistočne Istre koje je smješteno na čunjastom brežuljku u plodnoj dolini gornjeg toka Mirne i pod visokom Ćićarijom >>>

Materijali