Vrste pneumatskih čekića

Prije sanacije povijesnih građevina treba uz suradnju građevinaca, arhitekata, građevinskih tvrtki, industrije, te sa Zavodom za zaštitu spomenika kulture ostvariti profesionalnu, tehnički korektnu te funkcionalnu revitalizaciju tako zahtjevnih objekata.

Pripremne radnje planiranja zahtijevaju prethodne analize stanja objekta. Analizom objekta često se utvrdi loše stanje zidova koji su oštećeni vlagom i solima. Budući da su to stare žbuke, javlja se uznapredovanje sadre, što se vidi kod ispitivanja štetnih soli. Na području fasade uočavaju se oštećenja uzrokovana i novijim problemima današnjice – kiselim kišama.

Sustav sanacije

Cilj primjene sustava saniranja treba povezati stare materijale koji se neće odstraniti sa svih površina s novim materijalima. Nakon definiranja područja oštećenja treba definirati sustav sanacije koji se sastoji od cementnog šprica, dva sloja temeljne žbuke, dvoslojnog finog završnog sloja te paropropusnog sloja boje.

Temeljna i završna žbuka treba biti izrađena od prirodnog pijeska i okruglog zrna do granulacije 6 mm, što daje starinski izgled izvedenoj žbuci. Međusobno točno usklađenje pojedinih slojeva žbuke daje optimalnu štednju vode i soli. Osim povijesne jednakosti gradnje vapnenim materijalima, prirodno hidraulično vapno ima i svojih građevinskih prednosti u obradi. Funkcija međužbuke je stvaranje spremnika za soli zaostale u podlozi te sprečavanje njezinog prodiranja na površinu i na taj način razaranja fasade. Brže učvršćivanje i time brže dostizanje otpornosti na mraz od velike je važnosti. Primjena ispravnih povijesnih receptura s današnjeg racionalnog ekonomskog gledišta bez dvojbe predstavlja problem. Pritisak vremena gradnje i velike površine za žbukanje zahtijevaju često racionalniju aplikaciju.

Postojeći strojevi za žbukanje često se ne mogu primjenjivati jer postoji opasnost od odvajanja materijala. Ručno nanošenje vapnene žbuke rijetko se usvaja kao tehnika rada u Europi, dok je kod nas još uvijek često u primjeni.

Postupci saniranja

Oštećenja elemenata građevine koji su u doticaju sa zemljom najčešći su nedostaci kod starih građevina. Područje podnožja – sokl i temelji koji se nalaze ispod razine terena posebno su izloženi budući da je u tim područjima najveća vlažnost.

To neminovno vodi prodiranju vlage u zidove. Stoga elemente građevine koji se nalaze ispod terena treba izolirati sukladno zahtjevima i opterećenjima. Najveću sigurnost funkcioniranja pružaju mehanički postupci ugradnjom tvari koje su otporne na kapilarno vlaženje. Primjerice, ugradnjom ploča koje ne korodiraju, rezanjem zida lancem ili dijamantnom trakom. Injekcijsko sredstvo s tlakom ili bez tlaka nanosi u pore u zidovima.

U zid je unesemo kroz koso bušene rupe. Sustav hidroizolacije onemogućuje vlaženje zida. Isušivanje vlažnih zidova nakon takve mjere iziskuje još određeno vrijeme. Vrijedi temeljno pravilo ‘po mjesecu se suši cca 1-1,5 cm zida’. Zato se ne smije spriječiti sušenje. Stoga kao zaštitnu mjeru kod svih metoda treba uvijek upotrebljavati žbuke za saniranje. Vidno vlažan zid na površini ne smije se žbukati. Podaci bušenja rupa za injektiranje ovise o debljini zida, materijalu i postotku vlage, ali orijentacijski su: razmak bušenja rupa od 9 do 14,50 cm, a broj tuba po bušenju povećava se kako se povećava debljina zida od 1 do 3 kom.

Načini saniranja

Sredstvo protiv soli je premaz za saniranje zidova na bazi fluorsilikata. Prije nanošenja treba skinuti staru žbuku do 100 cm iznad granice vlažnosti, očistiti fuge, očistiti zidove i ostaviti da se suši nekoliko dana. Staru žbuku treba ukloniti na deponij. Sredstvo za zaštitu od soli razrjeđuje se vodom i nanosi dva puta u razmaku od barem sedam sati i nakon 12 sati od zadnjeg premaza očetkati površinu i nanijeti špric s vapnenim pijeskom. Samo sredstvo protiv soli sadrži spojeve teškog metala olova i iznimno je štetan ako se proguta. Prilikom rada obvezno zaštititi oči i kožu, a nakon rada oprati ruke. Za vrijeme sušenja treba osigurati provjetravanje.

Tvornički miješani špric mort na cementnoj bazi s vapnenim pijeskom (0 do 4 mm) i dodacima koji poboljšavaju preradu. Primjena šprica je na vlažnom zidu i zidu s velikim količinama soli. Stvara siguran vez između zida i žbuke pri dobroj propusnosti vodene pare. Prije nanošenja žbuke treba zid očistiti od stare žbuke i ostaviti nekoliko dana da se osuši. Mort se može nanijeti ručno i strojno i mora se obraditi u roku od dva sata. Ne obrađivati pri temperaturama nižim od 5°C. Za vrijeme obrade i stvrdnjavanja materijala, i to barem tri dana, zaštititi od smrzavanja.

Temeljna žbuka s porama na cementnoj bazi s vapnenim pijeskom i lakim mineralnim dodacima koristi se za izravnavanje i protiv soli. Žbuka je visokoporozna, nije vodoodbojna, ima veliki volumen pora i veliki kapacitet apsorbiranja soli. Nanosi se strojem i razvlači letvom. Žbuku koja se stvrdnjava treba metlom horizontalno ohrapaviti. Mora se štititi od smrzavanja barem tri dana. Potrošnja žbuke je cca 10 kg/m2/cm i minimalna debljina žbuke mora biti 10 mm.

Završna žbuka kao sanirni mort na cementnoj bazi s visokovrijednim mineralnim dodatkom sadrži vodoodbojne dodatke koji prave zračne pore. Koristi se za vanjsku i unutarnju primjenu kao sanirna žbuka za starogradnju i novogradnju. Nanosi se na zidove koji su jako opterećeni vlagom (npr. podrumi). Prije nanošenja treba zidove očistiti i ukloniti prašinu i šut na deponiju.

Zaštita od smrzavanja je i tu potrebna kao i provjetravanje. Potrošnja žbuke je cca 10,60 kg/m2, a najmanja debljina žbuke je 20 mm.

Pri izboru materijala za saniranje mora se voditi računa o zahtjevima Zavoda za zaštitu spomenika kulture, tj. zahtjevima za zadržavanje povijesnog izgleda, što pred građevinare stavlja odgovornost za očuvanje baštine.

www.masmedia.hr