Ljeto u MVRDV kući

”Mislite da je filozofija teška, ali vam ja velim da je to ništa prema teškoćama koje čovjek treba savladati da postane dobar arhitekt”. Možda je slavnog filozofa do takvog zaključka navela mukotrpna suradnja s građevinarima, možda možemo samo reći i da pretjeruje, a možemo i zaključiti da ga je vrijeme demantiralo jer je danas više dobrih arhitekata nego filozofa. No Wittgenstein je u pravu u onom što se implicitno upisuje u njegove riječi: (dobra) arhitektura je puno složenija nego što obično mislimo da jest. Švicarsko-britanski popularni filozof Alain de Botton upustio se u pokušaj da obuhvati najvažnije karakteristike arhitekture prvenstveno iz perspektive njezinih korisnika, i to je rezultiralo knjigom ”Arhitektura sreće”, koju je u hrvatskom prijevodu objavio Sysprint.

Ispisujući stranice u maniri njegovih bestselera o putovanju, ljubavi, filozofiji, književnosti, Alain de Botton razgovor o arhitekturi izmješta iz stručnog diskursa usmjerenog na vizualno i stavlja ga u čvrstu korelaciju s našom svakodnevicom. Cijela je njegova esejistička studija odgovor na pitanje u kolikoj mjeri i na koje sve načine arhitektura utječe na nas. Taj bi se odgovor mogao sažeti na ključnu tezu: arhitektura, upravo kao i ljudi, ima svoj karakter i vrijednosti koje promovira te nam sugerira način života kakav bi se trebao unutar tog arhitektonskog okvira odvijati. Možda nema presudan psihološki utjecaj na nas oblikovanje radnog i životnog prostora ili, u većem mjerilu, grada u kojem živimo, ali svakako ima nezanemariv.

De Botton time razvija ranokršćanske ideje o arhitekturi koja ima moć da nas moralno i duhovno usavrši, s tim da on težište prebacuje na imperative našeg doba pa govori o arhitekturi kao viziji sreće. Da bi argumentirao svoje teze, autor pronalazi i analizira niz arhitektonskih primjera i stilova, uglavnom iz posljednjih petstotinjak godina pa knjiga funkcionira i kao sažeti socio-psihološki vodič kroz percepciju arhitekture. U toj percepciji u središte se rasprave o arhitekturi postavlja pitanje o vrijednostima u skladu s kojima želimo živjeti, umjesto pitanja kako bismo htjeli da nešto izgleda.

No De Botton, koji je i sam htio biti arhitekt kada je bio mlađi, nije tom knjigom zatvorio temu arhitekture. Pokrenuo je projekt ‘‘Living Architecture’’, jednu vrstu socijalnog poduhvata. Riječ je o pet kuća u Britaniji, koje će raditi neki od najpoznatijih arhitekata svijeta, a iznajmljivati će se tijekom cijele godine kako bi ljudi uistinu dobili priliku doživjeti suvremenu arhitekturu, što bi ih moglo potaknuti da požele i trajno živjeti u jednoj takvoj kući. Ideju je za taj projekt dobio dok je pisao ‘’Arhitekturu sreće’’, kada je shvatio da ljudi, posebno u Britaniji, jako malo očekuju od današnje stambene arhitekture te da su uglavnom nostalgično okrenuti prema nekim prošlim vremenima, hvaleći tadašnje standarde stanovanja. Nakon što je knjigu objavio, shvatio je da time neće promijeniti prevladavajući stav prema suvremenoj arhitekturi, mada je dobro prihvaćena i među arhitektima i među takozvanom običnom publikom. Tada je odlučio da zapravo treba graditi. Među uredima koji projektiraju pet kuća diljem Ujedinjenog Kraljevstva su MVRDV, koji projektiraju u Suffolku, norveški arhitekti JVA rade u Thorpenessu, mladi škotski ured NORD radi crnu kuću pored nuklearnog postrojenja Dungeness u Kentu. Četvrtu kuću radi švicarski arhitekt Peter Zumthor u Devonu, a petu britanski dvojac sir Michael i lady Patty Hopkins u Norfolku. Kuće nisu nužno na turističkim odredištima, što i nije bio cilj, već su htjeli pružiti ljudima mogućnost da provedu praznike u nekom sasvim drugačijem arhitektonskom ambijentu od onoga na koji su navikli.

Cijenama pokušavaju tu mogućnost učiniti što dostupnijom, pa su tako početne cijene noćenja po osobi 20 funti, što je pristupačnije čak i od većine londonskih hostela.

Alain de Botton ne namjerava stati s tih pet kuća, već mu je plan da se svake godine sagradi po još jedna kuća, svaka na drugačijoj lokacija i svaka s nekim svojim konceptom.
De Bottonova inicijativa mogla bi se preslikati i u Hrvatskoj, samo da se nađu investitori voljni uložiti u takvu turističku ponudu. A ako su poznati strani arhitekti previše skupi, našlo bi se i domaćih koji bi mogli pružiti iskustvo boravljenja u kvalitetnoj suvremenoj arhitekturi.
Više o projektu pogledaj ovdje

Barbara Matejčić
pogledaj.to