Most Millau – Najviši ovješeni most na svijetu

Sredinom prosinca 2004. bilo je zaista mnogo vijesti o svečanom puštanju u promet najvišeg mostu na svijetu, mosta Millau u južnoj Francuskoj. Most se nalazi na autocesti A75 (europska oznaka E11), koja se još naziva i La Meridienne budući da teče gotovo pravocrtno od sjevera prema jugu, i ide od Pariza preko Clermont-Ferranda do Béziersa i obližnjeg Montpelliera nadomak sredozemne obale. Autocesta se počela graditi 1978., a svečano otvaranje novog mosta bilo je ujedno i puštanje u promet posljednjega 40 km dugog odsječka. Autocesta A75 je uz auto-cestu koja stotinjak kilometara istočnije vodi dolinom Rhône (od Pariza do Clermont-Ferranda teku zajedno) alternativni francuski prometni pravac prema jugu. Njezin će završetak uvelike smanjiti ljetne gužve prema moru i omogućiti brže povezivanje Pariza preko Perpignana s Barcelonom, a predviđa se da će se vrijeme putovanja smanjiti za otprilike 45 minuta. Inače to je ujedno najizravnije prometno povezivanje Amsterdama s francuskom i španjolskom obalom.

Na svečanom je otvorenju mosta bio i francuski predsjednik Jacques Chirac, a on ga je nazvao jednim od najzna-čajnijih ostvarenja suvremenoga francuskog graditeljstva, kojemu je temelje na prijelazu 19. u 20. stoljeće postavio slavni Gustave Eiffel. Most dug 2460 m projektirao je ugledni britanski arhitekt sir Norman Foster, a konstruktorske i izvedbene projekte izradili su francuski inženjeri pod vodstvom prof. Michela Virlogeuxa. Francuski su graditelji u cijelosti izgradili most i nadzirali izvođenje radova.

Most, koji zbog prostora koji premošćuje nazivaju i vijaduktom, spaja dvije kamenite visoravni (Rouge i Larnac) na rubu francuskoga Središnjeg masiva. Prema općim ocjenama vrlo se dobro stopio s okolinom. Svi ističu njegovu vitkost, skladnost i estetsku vrijednost, a arhitekt je Foster izjavio kako je želio da se most doima nježno poput leptira. U Francuskoj sada postoji veliko zanimanje za njegovo razgledavanje, čak se navodi i brojka od najavljenih sto tisuća turističkih razgledavanja.Za svladavanje strmog kanjona rijeke Tarn (koja izvire na padinama obližnjeg Mont Lozérea, vode joj se ulijevaju u Atlantski ocean, a duga je 375 km) u prošlosti je razmatrano nekoliko varijanata. Jedna je predviđala zaobilaženje gradića Millaua s istoka, ali je bilo potrebno graditi dva velika mosta preko rijeka Tarn i njezine pritoke Dourbie. Razmatrana je i zapadna varijanta, ali ona je bila 12 km dulja i zahtijevala je još 4 vijadukta. Nekako se najprihvatljivijom činila srednja trasa i najkraća varijanta koja je većim dijelom pratila postojeću staru cestu, ali tu je bilo mnogo geoloških, topografskih i urbanističkih problema. Stoga je izabrana ponešto modificirana srednja varijanta koja je uspješno izbjegla brojne urbanističke i vlasničke prepreke, ali je zato bila izuzetno tehnički zahtjevna u svladavanju doline Tarna. Bila je ipak značajno jeftinija od po troškovima najbliže zapadne varijante, a i sukladna zahtjevima lokalne zajednice. No i tu su također razmatrane dvije mogućnosti prijelaza rijeke. Niža je uključivala most dug 200 m i potom vijadukt 2300 m duljine, koji bi u nastavku prelazio u tunel. Ali upravo je tunel koji bi prolazio kroz podzemni vodotok važan za vodoopskrbu tog kraja bio presudan za izbor one više varijante prijelaza. Nakon toga pet je arhitektonskih i projektnih biroa pozvano da predlože tehničko rješenje za gradnju velikog vijadukta.

www.casopis-gradjevinar.hr