Sreća i kvadrati stana

Stanovati možemo u malom ili velikom stanu/kući, vlastitom ili tuđem, manje ili više opremljenom. Rezultati jednog novijeg istraživanja su neobični u pogledu kvadrature stana i sreće, bar na prvi pogled. Što imamo više soba, nesretniji smo.

Dvojica znanstvenika (G. Bloze i M. Skak) su u istraživanju iz 2010. godine, temeljenom na podacima iz danskih anketa kućanstava provedenih u razdoblju od 1976. do 2000. godine, pokazali kako postoji negativna korelacija između osjećaja sreće i broja soba po glavi stanovnika.Jedno je od ponuđenih objašnjenja da ljudi koji imaju veće stanove žive stresnije, jer više rade kako bi ih si mogli priuštiti.Drugo je objašnjenje da veći stan zahtijeva i više bavljenja njime, više kućanskih poslova i veće troškove. Oba su objašnjenja sasvim logična.Problem je sličan i promatra li se opremljenost kućanstava (iznad higijenskog minimuma). U istom istraživanju podaci pokazuju da nam sreću umanjuje i veća opremljenost, odnosno veća količina različitih kućanskih strojeva bez kojih se nekim ljudima život čini nemogućim. Više opreme – manje sreće.Valja, međutim, istaknuti kako u tim odnosima ulogu igraju i prihodi. Naime, efekti broja soba i opremljenosti kućanstava na smanjivanje sreće veći su kod ljudi s nižim prihodima. Pouka je jasna – pazite što želite! Nemojte se upuštati u iracionalno kupovanje velikih stanova i skupih aparata, ako za to nemate dovoljno novca.

Vlasništvo: Veća sreća, ali manja pokretljivost

Istraživanja o vlasništvu nad nekretninama i sreći prilično su rijetka. Nekoliko njih provedeno je 90-ih godina u SAD-u, a sva pokazuju kako su američki građani sretniji ako su vlasnici nekretnina u kojima stanuju (homeowners), negoli oni koji žive u iznajmljenima.U radu iz 2001. Društvena dobrobit i troškovi vlasništva nekretnina trojica istraživača s Harvardskog sveučilišta (Rohe, VanZandt i McCharty) iznijeli su čitav niz pretpostavki zašto je to tako i dokaze koji ih potkrepljuju. Jedan je od ključnih elemenata u objašnjenju vlasništva i sreće da je posjedovanje kuće ili stana dio “američkog sna“, pa vlasnici imaju viši stupanj samopouzdanja, osjećaj da su ispunili svoj životni san i da imaju kontrolu nad vlastitim životom, te su zato i sretniji.Osim toga vlasništvo ima i posredne pozitivne efekte na život vlasnika. Oni su, za razliku od ljudi koji iznajmljuju stanove, uključeniji u život lokalne zajednice, više politički aktivni i češće volontiraju, dakle i sami aktivno doprinose poboljšanju života u svojoj okolici.Već spomenuto istraživanje iz Danske (Bloze i Skak, 2010.) pokazalo je također kako su vlasnici stanova sretniji od onih koji žive u iznajmljenom stanu.Međutim (u objašnjenju društvenih pojava uvijek ima “međutim“), vlasništvo nekretnina može imati i negativne strane. U jednom istraživanju iz 1996., u kojemu se objašnjavala visoka nezaposlenost u industrijski razvijenim zemljama, istaknuto je kako jedan od uzroka nezaposlenosti može biti i vlasništvo nekretnina.Ljudi koji posjeduju stan ili kuću manje su mobilni, neskloniji preseljenju u drugo mjesto zbog posla, pa su zato izloženi i većem riziku da ostanu nezaposleni od onih koji žive u iznajmljenom stanu.

Vlasništvo ne čini Hrvate sretnijima…

Pogledajmo kakvi su rezultati Nacionalnog indeksa sreće u odnosu na uvjete stanovanja (cijelo je istraživanje na www.banka.hr).Pogledamo li rezultate o vlasništvu nekretnina moglo bi se zaključiti da su hrvatski građani predodređeni za sretan život, jer čak 92 posto njih živi u vlastitom stanu ili kući! Hrvatska, poznato je i otprije, spada u zemlje s najvećim postotkom stanovništva koje stanuje u vlastitim nekretninama.vlasništva nekretnina u zemljama OECD-a (2011.) pokazala je kako najviše vlasnika ima u Španjolskoj (83%), a najmanje u Švicarskoj (38%) i da se broj vlasnika nekretnina u svim zemljama OECD-a povećava posljednjih desetljeća.Djelomično je tome razlog ekonomski rast, ali i proces starenja stanovništva. Naime, stariji su ljudi češći vlasnici od mlađih. Podaci govore da s godinama starosti raste broj vlasnika, a najveći je u dobi od 55 godina i više.Sudeći prema rezultatima Nacionalnog indeksa sreće i Hrvatska bilježi takav trend, odnosno najviše je vlasnika u starijim dobnim skupinama. Takav nam trend ujedno objašnjava i podatak da je, gledajući po radnom statusu, najveći broj vlasnika među umirovljenicima (98%).Nas najviše u kontekstu vlasništva nad nekretninama zanima kako ono utječe na sreću. Nacionalni indeks sreće pokazuje da se po sreći ne razlikuju vlasnici i ne-vlasnici.Čini se da je u Hrvatskoj “američki san“ već ostvaren i ne utječe na razinu sreće. Jedno novije istraživanje provedeno na podacima iz Njemačke – koje su proveli japanski znanstvenici Nakazato, Schimmack i Oishi 2010. godine – pokazalo je također da posjedovanje ili neposjedovanje stana/kuće, opremljenost i njegova veličina imaju vrlo mali, gotovo nikakav utjecaj na sreću i životno zadovoljstvo.Njihov se zaključak temelji na opsežnoj analizi životnog zadovoljstva kod ljudi (3658 ispitanika iz 2162 kućanstva) koji su u razdoblju 1991.-2007. kupovali nove stanove ili kuće isključivo zato da si poboljšaju život, što znači da su iz analize isključili sve one koji su se morali preseliti zbog posla, studiranja, obiteljskih razloga i sl.Zanimljivo, pokazalo se da se svim ispitanicima životno zadovoljstvo povećalo u godini preseljenja, a zatim se spustilo na početnu razinu. Drugim riječima, preseljenje u bolji stan nije dovelo do dugoročnog povećanja životnog zadovoljstva. Zašto?Jedno je objašnjenje u teoriji adaptacije, prema kojoj se ljudi brzo privikavaju na nove uvjete života i njihove se aspiracije promijene u skladu s tim životnim uvjetima – ako su bili nezadovoljni u jednosobnom stanu i željeli dvosobni, nakon preseljenja u dvosobni ubrzo će postati nezadovoljni i željeti trosobni, i tako redom.Oni pak koji su bili zadovoljni u jednosobnom, u njemu će i nadalje biti zadovoljni. Drugo je objašnjenje jednostavna činjenica da objektivni životni uvjeti imaju zapravo relativno mali utjecaj na naš osjećaj sreće, pa tako i aspekt stanovanja ne igra veliku ulogu kad procjenjujemo osobnu sreću i životno zadovoljstvo.

… Ali briga za stan je važna

Drugo pitanje – jesu li građani sami, dobrovoljno ugovorili osiguranje (s naglaskom na dobrovoljno jer većina građana misli kako im je nekretnina osigurana ako je to učinila banka zbog kredita) – pokazalo je kako se hrvatski građani odnose prema svojim nekretninama. Rezultati pokazuju da građani nisu dobri gospodari ili ne računaju s mogućim nevoljama.Iznenađuje podatak da je svega oko 20 posto njih tu nekretninu osiguralo. Među njima prednjače oni s višim stupnjem obrazovanja i boljim prihodima. Ako pogledamo usporedbe Nacionalnog indeksa sreće i osiguravanja nekretnine, mogli bismo izvući pouku kako bi za sretan život bilo bolje da se osiguramo.Naime, onaj mali broj osiguranih zadovoljniji je i ima opću razinu indeksa od 65,1 boda, dok neosigurani imaju 59,9 bodova.Međutim, kako je činjenica da oni koji su osigurali nekretninu imaju i veće prihode, neozbiljno bi bilo zaključiti da ćemo samim osiguranjem povećati sreću. Ipak, možemo preporučiti građanima da, kad steknu zadovoljavajuće materijalne uvjete, to svakako učine.

Trendovi stanovanja u Hrvatskoj

Odmaknemo li se u analizi rezultata Nacionalnog indeksa sreće od vlasništva nad nekretninama i pogledamo trendove u nekim elementima kvalitete stanovanja u zadnje dvije godine, otkad se indeks mjeri, uočavamo nekoliko zanimljivih podataka.Oko 40-45 posto stanovništva ima teškoća s plaćanjem stanovanja, bilo da je riječ o otplatama kredita, iznajmljivanja ili mjesečnih troškova.Taj se broj povećao za oko 5 posto u odnosu na prošlu godinu. U ožujku 2011. došlo je do naglog pada raspoložive količine novca za stanovanje i taj pad pokazuje relativnu stabilnost.Moguće je da je na to utjecao tečaj švicarskog franka koji je upravo u to vrijeme počeo “divljati“, kako su to lijepo opisali neki naši mediji, ali i opći pad standarda građana.Raspoloživom količinom novca za stanovanje najmanje su zadovoljni ljudi srednjih godina (45-64), oni sa srednjom stručnom spremom i različite kategorije onih koji ne rade (kućanice, nezaposleni i umirovljenici).Ako problem stanovanja promatramo i kao okolicu, susjedstvo, regiju, može se reći da je velika većina hrvatskih građana, njih oko 76 posto, zadovoljna mjestom u kojemu živi. Među njima prednjače mladi (15-24 godine), od kojih je čak 82,3 posto zadovoljno svojim mjestom, unatoč mišljenju kako se većina mladih želi iseliti iz Hrvatske.Čini se da je potencijalnih “iselitelja“ više među ljudima srednjih godina, jer oni (45-54 godine) iskazuju relativno najniže zadovoljstvo mjestom u kojemu žive. Gledajući po regijama najzadovoljniji su stanovnici Zagreba, Istre, Gorskog kotara i Primorja, a najmanje Dalmatinci i Slavonci.Zagrepčani i Riječani su vjerojatno “odgovorni“ i za rezultat da se najbolje živi u naseljima većim od 100.000 stanovnika (osim Zagreba i Rijeke koji spadaju u najzadovoljnije regije takvo je naselje jedino još Split, ali koji pripada najmanje zadovoljnoj regiji u Hrvatskoj u kolovozu ove godine).Veličina naselja gotovo je linearno povezana sa zadovoljstvom općenito – što je naselje veće, ljudi su zadovoljniji. Ovakav rezultat nije baš uobičajen u svjetskim istraživanjima, koja pokazuju kako su ljudi zadovoljniji u mjestima srednje veličine negoli u velikim gradovima.Međutim, treba imati na umu da veliki gradovi u svijetu daleko nadmašuju veličinu hrvatskih, pa tako i svi oni problemi koji muče njihove stanovnike, od prometa do kriminala, u našim gradovima ne postoje ili su izraženi u puno manjoj mjeri.S druge strane, ako se gleda na pristup osnovnim potrebama (škole, sveučilišta, zdravstvena zaštita, socijalna skrb), tada je život u većim hrvatskim gradovima daleko povoljniji, što se odražava i na opće zadovoljstvo stanovnika.

*Institut društvenih znanosti Ivo Pilar

www.bankamagazine