Zidna opeka

I u suvremenim višeslojnim zidnim konstrukcijama, kojima postižemo najviše vrijednosti toplinske zaštite i akumulacije, opeka nastavlja tradiciju oblika, veličine i težine, jednostavne proizvodnje, ugradnje i zadovoljavajuće čvrstoće konstrukcije, dugu više od pet tisućljeća.

Zidna cigla/opeka ubraja se u jedan od najstarijih građevinskih materijala na svijetu. Njena primjena poznata je još u prvim visokorazvijenim civilizacijama četiri tisućljeća prije Krista kod Babilonaca, Sumerana i Asiraca.

Rimljani su poboljšali tehniku proizvodnje i pečenja. Ta znanja su u Srednjoj Europi izgubljena propašću Rimskog carstva, međutim u vrijeme vladavine Karla Velikog u Njemačkoj ponovno se počelo s proizvodnjom i pečenjem cigle. Nakon što je Friedrich Hoffmann sredinom 19.stoljeća izumio kružnu peć za kontinuirano pečenje cigle omogućena je masovna proizvodnja opeke i opekarskih proizvoda.

Prva njemačka norma za opeke DIN 105 potječe iz 1922. godine i od tada se stalno razvija i usavršava. Krajem 60. godina dvadesetog stoljeća počinje proizvodnja poroznih zidnih opeka sa sve boljim termoizolacijskim svojstvima.

Sirovine

Osnovni materijal za proizvodnju zidne opeke, kako nepečene tako i pečene jeste zemljani materijal glina, ilovača i slični materijali primjerice lapor ili škriljac koji nemaju granulaciju. U dovoljno vlažnom stanju posjeduju dobra elastoplastična svojstva tako da se iz mekane mase mogu proizvoditi pravokutni oblikovni elementi. Lagano sušenje omogućuje stabilnost oblika tako dobivenih sirovih opekarskih elemenata. Nakon pečenja zidna cigla dobiva oblike ravnih ivica i željena svojstava.

Proizvodnja zidne opeke

Najvažnije faze proizvodnje zidne opeke predstavljene su na slici 4.2.2-1 Eksploatacija sirovina

2 Priprema:

Eksploatirana sirovina dovozi se transportnim kamionima do mjesta pripreme te se tu dovodi u stanje potrebno za kasnije oblikovanje u sirovinu za proizvodnju opeke. Ujednačavanje svojstava sirovine postiže se u procesu miješanja. Glina ne smije biti premasna niti previše pjeskovita, mora biti bez soli i ostalih štetnih primjesa. Ukoliko je izrazito masna dodaju se sredstva za eliminiranje masnoće kao primjerice pijesak ili materijal za poroziranje. Nakon toga sirovina se usitnjava. To se uglavnom vrši u stroju za mljevenje a nakon toga sirovina ide u valjaonicu gdje se postiže željena granulacija te tako nastaje mješavina fine granulacije. Na kraju se dodaje odgovarajuća količina vlage. (Slika 4.2.2-2) Sirovina se konačno oblikuje u formu zidne opeke.

3 Oblici:

Forma opeke oblikuje se u prešama. U većini slučajeva koristi se preša za ekstruziju kod koje se glinena masa istiskuje kroz kalupe i automatski reže u komade predviđenih formata (slika 4.2.2-3). Uslijed procesa skupljanja (smanjenja volumena zbog gubitka vode) prilikom sušenja svakako treba uzeti u obzir odstupanja od zadanih mjera.

4 Sušenje:

Vlažni sirovi oblici suše se lagano u komorama za sušenje na temperaturi od oko 100°, pri čemu se predproizvedenim elementima oduzima vlaga. Ti elementi se suše i skupljaju. Vrijeme sušenja različito je prema sirovini i načinu sušenja.

5 Pečenje:

prilikom pečenja komponente sirovine za zidnu opeku međusobno se povezuju i u žargonu se taj pojam označava kao“pečeni element“. U modernim ciglanama koriste se pretežito tunelske peći koje več prema tvornici i vrsti proizvodnje imaju dužinu od 60 do 180 metara.

Tunelske peći podijeljene su u različite zone, temperature iznose i do 1200°C. Na kraju tunelske peći nalazi se zona hlađenja tako da je opeka na kraju mlačna i odmah se pakira (Slika 4.2.2-5, slika 4.2.2-6)

Proizvodi:

Puna zidna opeka za zidanje nosivih i nenosivih, vanjskih i unutarnjih zidova koji će se kasnije žbukati – dimenzije 250 x 120 x 65 [mm], težina 3.1-3.5 kg, tlačna čvrstoća 7.5-20 N/mm2 ( slika 4.2.2-7)

Šuplja opeka i šuplji opekarski blokovi; koristi se da bi se manjom debljinom zida postigla potrebna nosivost i bolja toplinska zolacija nego kod pune opeke; veći komadi šupljih blokova zamjenjuju po dvije, tri i više komada obične (pune)opeke, vrlo je popularna za nenosive zidove u skeletnim i sličnim konstrukcijama, sa nosivim elementima od armiranog betona; mogu biti sa vertikalnim šupljinama (20-40% presjeka) ili sa horizontalnim šupljinama (oko 50% presjeka) tlačne čvrstoće 2-20 N/mm2 &slika 4.2.2-8), zatim šuplja opeka s integriranom izolacijom (slika 4.2.2-9)

Izdanje: 05/2009 Izvor: [1] Bundesverband der deutschen Ziegelindustrie e. V.: Ein Ziegel – Was ist das?

Obrada: Dipl.-Ing. Heiko Koch,

Prof. Dr.-Ing. Werner Seim

www.mauerwerksbau-lehre.de