Veća fleksibilnost klima uređaja

Istovremeno postaje jasno do koje je prekretnice došlo kod značenja prostorne klime u zgradama, tako da primjerice pojmovi kao «ugodnost», «komfor», ali i «Sick Building Syndrom» igraju sve veću ulogu. Ventilacijska i klimatizacijska tehnika se u posljednjih 25 godina tako iz temelja tehnički i ekonomski promijenila, kako se nije moglo niti predvidjeti, a kamoli smatrati mogućim.

Istovremeno su investitori zahtijevali sve kraće vrijeme izvođenja građevinskih radova, rastuću eficijentnost uređaja i veću fleksibilnost korištenja. Zakonske odredbe kao šte je odredba o uštedi energije, ali i praktična pitanja izvedbe gradnje doveli su do «nepropusne ovojnice zgrade». K tome su došli i povećani zahtjevi što se tiče unutarnje klime u zgradi, jer je prošlih godina došlo do važnih, novih spoznaja. Tako je moralo doći i do provođenja promjena u konstrukciji uređaja, što je pomoću novih sistema uređaja omogućilo zanimljive varijante izvedbe.

Unutarnja klima

Temi «unutarnja klima» se struka relativno kasno okrenula. Dok se početkom sedamdesetih godina radilo s visokim brojevima izmjene zraka, s po kvaliteti ne baš dobrim filterima zraka i k tome još s velikim udjelom optočnog zraka, propagirao je glavni inženjer jednog velikog koncerna tada sasvim iznenađujuće za vlastite upravne zgrade «blagu klimatizaciju» kod četverostruke izmjene zraka s mogućnošću, da se prema potrebi mogu otvoriti i prozori. Suradnici su na taj način dobivali «bolji zrak»!

Skoro istovremeno su se medicinari i higijeničari, kojima je struka bila strana, ali i «stručnjaci za unutarnju klimu», bavili različitim pitanjima unutarnje klime i problematikom «Sick Building Syndrom-a». Čak i ako nije lako padalo, struka klimatizacije je morala spoznati, da se relativno velik udio ljudi u klimatiziranim zgradama nije osjećao dobro. Glavobolje, suzeće oči, prehlade, suhe sluznice i usnice, problemi s disanjem, to su bile, i jesu, tipične poteškoće.

U međuvremenu je problematika «prodrijela» u svijest klimatizacijskih tehničara. Činjenice i utjecaji se znaju (iako su neke od tih stvari «staro» znanje) i pokušava se uzimati ih u obzir. Doduše ekonomski razlozi često prisiljavaju na sužavanje kvalitativnog razmišljanja.

Suma starih i novih znanja može se sažeti kako slijedi:

Na unutarnju klimu utječe

– temperatura zraka u prostoriji

– prostorna vlažnost

– strujanja prostornog zraka

– akustika strujanja,

– toplinsko-psihološki utjecaji kao «temperatura okružujućih zidova, prozora i poda», kvaliteta zraka (udio prašine, udio kisika i «mirisnih» tvari). Utjecaje imaju i
– stambeni otrovi iz namještaja kao i štetna isparavanja iz materijala za unutarnju izgradnju.

Pojedinačne mjere, koje vode do zdrave unutarnje klime, su izuzetno višeslojne. Da li ih se sve može realizirati, to jako ovisi o budžetu, koji stoji na raspolaganju.

Treba obratiti pažnju na sljedeće odrednice:

– Za upravne zgrade, prostorije za okupljanje, robne kuće i dr. trebalo bi napraviti čiste uređaje za vanjski zrak s rekuperacijom topline.
– Vanjski bi se zrak trebao uzimati po mogućnosti visoko iznad nivoa ulice i to «neutralno»!
– Količina vanjskog zraka po osobi trebala bi biti oko 90 m3/h.
– Centralni uređaji trebaju iznutra biti glatki, bez korozije i moraju se dati dobro čistiti.
– Sa strane ulaska zraka treba postaviti već F7-filtere, po mogućnosti dvostupnjevite jedan iza drugoga u septičkoj izvedbi.
– Također i iza (dobavne) tlačne strane ventilatora, uobičajeno je iza uređaja, treba postaviti F7-stupanj filtera.
– Poželjno je ovlaživanje zraka! U skladu sa stanjem tehnike treba upotrijebiti higijenske-blizinske-visokotlačne ovlaživače bez optočne vode kod adijabatskog ovlaživanja ili nekorodirajuće blizinske-parne ovlaživače, koji odgovaraju smjernici VDI 6022.

– Od značenja je da se pridržava zadanih vrijednosti temperature i vlage bez osjetnih oscilacija.
– Kod uređaja s varijabilnim intenzitetima struje zraka treba predvidjeti između ostalog senzore za kvalitetu zraka.
– Pojave propuha su zlo! Vođenje zraka i raspodjelu treba kod projektiranja precizno razraditi. U teškim slučajevima treba provesti fazu projektiranja simulacije strujanja.

– U «unutarnju klimu» spada u najširem smislu i akustika strujanja!
– Loše dimenzionirani propusti zraka – ali i prigušivači buke sa sekundarnim šumom (bukom) – su točka reklamacije!
– U prostorno-tehnički uređaj spada i koncept održavanja i čišćenja, koji treba utvrditi prema odrednicama VDI-smjernice 6022.
– Personal za servisiranje treba na odgovarajući način obrazovati i poučavati.

Provedene studije i istraživanja na temu «unutarnje klime» pokazala su da dobra unutarnja klima direktno utječe na zdravstveno stanje i produktivnost. Stoga treba neprestano crpiti sve mogućnosti za optimizaciju unutarnje klime.

Toplo-hladno-tehnička opskrba odvija se preko 2-, 3-, i 4-litarnih cijevnih sistema i jedne ugrađene ventilne regulacije pojedinačnih prostorija. U međuvremenu su multizonski uređaji «out», a dvokanalni uređaji više nisu od nekog značenja. I uređaji za vrlo-brzinsko hlađenje s indukcijskim uređajima su potisnuti od strane «nove klimatizacijske tehnike». Ipak tehniku za vrlo-brzinsko hlađenje ne bi trebalo izgubiti iz vida. Vladanje njome spada u ventilacijsku i klimatizacijsku tehniku.

Treba razmisliti, a nikako ne potcijeniti, da u uobičajeno zračno-tehničko projektiranje uređaja treba investirati veliku mjeru konstrukcijskog i proračunskog kapaciteta i da se pokrivanje troškova za to danas jedino teško može postići.

Nastale prisile, koje su već objašnjene i novi, inovativni razvoji i tehničke mogućnosti, doveli su do decentralnih sistema uređaja, koji osim «stare zračne tehnike» sve više dobijaju na značenju. Tako «nova tehnika hlađenja» pokazuje nove puteve do decentralne klimatizacije zgrada. K tome dolaze alternative «hydro-klima», fasadna tehnika uređaja i različite mogućnosti «tihog hlađenja». «Stara klimatizacijska tehnika» je u međuvremenu znatno optimizirana i pomoću različitih rekuperacijskih tehnika dovedena na hightech nivo. Ona ne izumire, ali u stvari bi se trebalo razmisliti: Stara, «centralna klimatizacijska tehnika» nekoć je spadala u «željenu jezgrenu kompetenciju» zračno-tehničkih poduzeća. Danas višestruko nije lukrativno inzistirati na tome – a to vodi, u skladu s investitorovim interesima, do «nove klimatizacijske tehnike», koja će nakon nje doći u centar pažnje.

Prostorno-zračne tehnike

Samo-zračni-uređaji, koji mogu služiti za ventilaciju, grijanje, hlađenje ili i za klimatizaciju s mogućnošću ovlaživanja i odvlaživanja, imaju u mnogim slučajevima primjene slabu točku!

Zrak je loš i neekonomičan nositelj topline. Za razliku se nositelji topline voda, ali i rashladno sredstvo mogu znatno eficijentnije upotrijebiti.

U grubo se može reći:

Za prijenos toplinskog učinka od 10 kW za medij je potreban zrak, ovisno o slučaju primjene, zračni kanal od cca. 300 × 300 do 300 × 400 mm. Ako se odlučimo za vodu, onda možemo proći s promjerom cijevi 25 mm, eventualno i s manje. Izaberemo li pak rashladno-tehnički sistem s neposrednim isparavanjem, presjek je još manji. Podjednako nepovoljno izgleda i kod pogonske energije za gibanje zraka i vode.

Možemo ustvrditi: «Protok zraka ždere energiju». Stoga se već odavno međusobno kombiniraju zračni i vodeni sistemi. «Nova klimatizacijska tehnika» se bazira na «novoj rashladnoj tehnici», što pak zahtijeva mnogostruku kombinaciju s optimalno oblikovanim i visoko-eficijentnim «samo-zračnim-uređajima.