Poticaj novome gospodarskom uzletu

Knin je nesumnjivo jedan od najznačajnijih gradova stare i suvremene hrvatske povijesti. U njemu su naime povremeno stolovali hrvatski vladari, a nakon što je oslobođenjem toga grada 1995. slomljena srpska pobuna, hrvatska je država dobila prigodu da nakon mnogih stoljeća ostvari svoju samostalnost i cjelovitost. Pouzdano se zna da je Knin bio prijestolnica Dmitra Zvonimira (1075.-1089.), kralja kojega je u Solinu 8. listopada 1076. okrunio papin izaslanik Gebizon, ali i posljednjega hrvatskog kralja Petra Snačića odnosno Svačića (1093.-1097.). Uostalom zbog žene kralja Zvonimira, u narodu zvane Jelena Lijepa, i činjenice što je Zvonimir umro bez nasljednika, Hrvati su bili povezani s Mađarima punih devet stoljeća

Knin se u povijesnim izvorima prvi put kao centar županije Tnena spominje u 10. st. u djelu De administrando imperio (Upravljanje carstvom) bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta, a poslije i kao Tenen, Tinninium i Tzena. Ipak tragovi su života u užem i širem području mnogo stariji, o čemu svjedoče brojni arheološki nalazi. Knin je inače prošlosti kao utvrđeni grad po položaju, obrambenoj snazi i naoružanju svrstavan među najmoćnije dalmatinske tvrđave.

Nakon 1102. i ulaska Hrvatske u personalnu uniju s Ugarskom, Knin više nije prijestolnica, ali je bio sjedište hrvatskih velikaša (posebno Šubića Bribirskih i Nelipića). Potom je grad bio pod turskom vlašću i sjedište Ličkog odnosno Kninskog sandžaka (1522.-1649. i 1653.-1688.), a pod Mletačkom vlašću (1688.-1797.) tvrđava je dodatno pro širena i ojačana. Poslije je kratkotraj no bio pod francuskom vlašću, zatim austrijskom, da bi do današnjih dana uglavnom slijedio sudbinu ostalih dije lova Hrvatske.

Knin je smješten na važnom promet nom križanju koje spaja primorsku regiju sa zaleđem. Nalazi se na spoju brdsko-planinskoga dinarskog područja i pretežno niske zaravni Dalmatinske za gore. Tu se prožima submediteransko i kontinentalno podneblje s mozaikom krševitih polja, što utječe na vegetaciju (uglavnom hrast, jasen i grab) i poljopri vredne kulture (pretežno žito i povrće te donekle voće) te stočarstvo (ovce i koze te dijelom goveda), ali i rijetku naseljenost. Zaravan se polako lagano spušta prema jugu kamo otječe i Krka sa svojim pritocima Krajolik oblikuju brda, polja, zaravan i kanjoni, a Knin je sa svih strana okružen brežuljcima, grebenima, brdima, padinama i planinama (Bulna strana, Orlovica, Uilica, Plješevica, Bukovac, Badanj, Dinara i Kozjak, potom Krševac, Burum, Konj i Šimića strana). Na Dinari je istoimeni vrh (1831 m) koji je najviši u Hrvatskoj. Unutar je okruženja brdo Spas sa slavnom Tvrđavom ispod koje se razvio drevni Knin koji se u 20. st. proširio prema sjeveru i istoku u Kninskom polju.

Za one koji taj dio Zagore poistovjećuju s kršem može biti iznenađenje da Knin i Kninsko polje obiluju vodom te da su prepuni rijeka, potoka i jezera. Štoviše Knin se naziva i gradom na sedam rijeka. To su ponajprije Krka i njezini pritoci Butižnica (ponekad se naziva Brzica), Orašnica, Kosovčica i Krčić te pritoci Butižnice kao najizdašnijeg i najdužeg pritoka Krke – Radljevac i Marčinkovac. Valja pridodati i Burumska i Šarena je zera (jugoistočno od grada) te na sjeveru umjetno jezero HE Golubić pokraj istoimenog mjesta na Butižnici. Krčić (10,5 km), izvire ispod Dinare u predjelu Polača i ulijeva se u Krku ispod istoimenog slapa. Lijevi pritok Kosovčica (12,5km) izvire pokraj sela Markovac i ulijeva se u Krku u Kninu kod Kapitula, a Orašnica (5,3 km) u zaselku Guge u Vrpolju i ulijeva se u Krku u Kninu ispod brdašca Gajnjače iza željezničkog kolodvora.

Butižnica (39 km) izvire u Drenovcu Osredačkom, a ulijeva se u Krku zapadno od grada, 2,5 km uzvodno od Atlagića mosta preko kojega teče cestovni promet prema Drnišu i Šibeniku. U nju pokraj zaselka Rašković utječe Radljevac koji izvire u Plavnom, ali i Marčinkovac (naziva se i Kninskom Čikolom) koji izvire u Šimića vrelu (glavnome gradskom vodocrpilištu) koji se u Butižnicu ulijeva na dva mjesta – kod Bulnog mosta i ne daleko od ušća u Krku (drugi je rukavac prokop zbog negdašnjih mlinica). Kninske rijeke i rječice osim Radljevca nikad nisu presušivale u ljetnim mjesecima, ali nakon gradnje minielektrane ispod slapa presušuje i Krčić. Okosnica je cijeloga sliva svakako rijeka Krka koja je ukupno s potopljenim ušćem duga 72,5 km, od čega 49 km otpada na slatkovodni, a ostatak na bočati vodotok. Rijeka izvire 3,5 km sjeve roistočno od Knina u pećini ispod Krčića odnosno Topoljskog slapa ili Velikog buka (na 224 m n.v.), a to je rijetkost i u svijetu da se jedna rijeka praktički uli jeva u izvor druge. Utječe u Jadransko more pokraj Šibenika i cijelom je svo jom dužinom u Šibensko-kninskoj žu paniji. Najviše vode Krka prima u prvih nekoliko kilometara toka, gdje se u nju ulijevaju i podzemne vode jugoistočno od Grahova u Bosni i Hercegovini.

Hidrogeološki sliv Krke prekriva površinu od 2500 do 2650 km2. Srednji je godišnji protok Krke preko Skradinskog buka 55 m3/s, a dnevni varira od 5 m3/s do čak 565 m3/s. Najizdašniji izvori uzduž riječnog kanjona su Miljacka i Jaruga te izvor Točak u kanjonu Čikole, posljednje rijeke koja se ulijeva u Krku u njezinu slatkovodnom dijelu. Inače Krka dobiva i podzemne vode uzvodnog dijela doline rječice Vrbe, pritoke Čikole. U potopljenom dijelu toka u Prokljanskom jezeruKrka prima i vode Guduče. Inače je izvor Miljacke na desnoj obali Krke izravno povezan s rijekom Zrmanjom što je jedinstven hidrološki fenomen.