Kanalica Jadranka

Stoljećima se, svima u svijetu, prepoznatljiva slika dalmatinskih i istarskih gradića gradila na maru starih meštara zidara, klesara, tesara i ostalih graditeljskih obrta. Biseri sa Jadrana su jedni od najjsvjetlijih primjera što se sve izgradilo trudom naših starih na kamenim obroncima ponad mora. Crvenu boja krovova su naši neimari, nasljedili od rimskih graditelja, a oni vješto iskoristili iskustvo starih Grka i Egipćana.

POVIJEST CRIJEPA

Vrativši se u nešto dalju prošlost, otkrit ćemo da su prve glinene crepove proizveli Kinezi još u Neolitiku (10000 p.n.e.) kada su se pojavili prvi proizvodi od gline u obliku grnčarije. Gotovo u isto doba i kulture Mezopotamije i Egipta su stvorile slične oblike crijepa.

Stari Grci su preuzeli iskustvo tih naroda a Rimljani usavršili proizvodnju crijepa u radionicama. U Grčkoj su postojala dva osnovna oblika crijepa: Spartanci su koristili crijep koji su bili i donji i gornji zakrivljeni, a Korinćani su ugrađivali donji crijep ravnog oblika a gornji je bio zakrivljen. Od tih prvih oblika sa kojima se pokrivao krov došli smo do današnje kupe kanalice koja stvara prepoznatljive valovite obrise krovova.

U Hrvatskoj se koriste više naziva za istu vrstu crijepa, pa se tako rimski imbrex zove: kupa, kanalica, žljebnjak, kupin… U srednjoj Europi je poznat i oblik ″fratar i opatica″ koji je samo modifikacija starog rimskog pokrova.

U Rimsko doba crijep se proizvodio od dva nejednaka dijela. Donji crijep, ravnog oblika sa bočnim utorima, koji se zvao tegula (pl. tegulae) i gornji crijep, zaobljen i na jednom kraju sužen, zvao se imbrex (pl. imbrices). Takav crijep se postavljao na drvenu konstrukciju preko letava ili dasaka, ili, ukoliko je krov kupolastog oblika, preko sloja šuta u vapnenom mortu.

Rimljani su ostavljali utisnute nazive proizvođača crijepa što je još vidljivo na krovu Dioklecijanovog mauzoleja u Splitu. Dugo vremena nakon pada Rima, krovovi su se uglavnom pokrivali slamom ili kamenom kojeg je oduvijeb bilo dovoljno na našj kamenitoj obali. Vjerovatno i pod utjecajem Venecije, krovovi su tijekom vremena ponovno dobijali crvenu boju opeke.

U Kuparima se proizvodio crijep koji se u Italiji nazivao kupa (tal. coppa=čaša), a i samo mjesto je vjerovatno dobilo ime po proizvođačima crijepa. Ta je proizvodnja trajala sve do 1925. godine kada se ugasila i zadnja peć. Oblik crijepa se prema predaji dobijao tako što se vlažna glina savijala preko nadkoljenice i potom se sušila.

Pošto radnici nisu imali ″tipizirani″ oblik bedara, dimenzija kupe je varirala po širini, dok je dužina uglavnom ostajala ista (465 mm). Tvrtka Tondach Hrvatska dd jedina danas proizvodi crijep koji slijedi oblike tradicionalne u Dubrovniku. Dvije vrste kanalice, Libertas i Dubrovnik, svojim izgledom su danas nadomjestile večinu dubrovačkih krovova srušenih u potresu 1979. i u Domovinskom ratu.

JADRANKA

Još jedan crijep kojeg je tvrtka Tondach Hrvatska dd predstavila hrvatskom tržištu jeste kupa kanalica Jadranka. Oblik te kupe slijedi tradicionalne linije koje su poznate na našim krovovima od davnina. Dužina od 450 mm i širina od 180 mm omogućava da se kanalica Jadranka lako ugradi slijedeći već postojeće znanje koje imaju naši meštri.

Da bi se još više olakšala ugradnja samog crijepa Tondach je proizveo i kanalicu Jadranka sa rupom na užem dijelu tako da se kupa može ugraditi i u ″suho″ bez korištenja morta. To olakšava konstrukciju i ubrzava rad na krovu. Za razliku od već poznatih kanalica iz Tondachovog asortimana: Dubrovnik i Libertas, kanalica Jadranka se proizvodi na klasičan način vučenjem, i to u pogonu u Đakovu koji ima bogato iskustvo proizvodnje ne samo kupe kanalice već i drugog tradicionalnog hrvatskog pokrova – bibera.

Da bi se što više povezao sa dalekom tradicijom glinenog pokrova na našem moru, Tondach je svoj novi proizvod nazvao Jadranka, jer crveni valoviti krov uz bijelo-sive kamene fasade koje uranjaju u plavetnilo mora, oslikava nam ono najbolje što smo nasljedili od naših starih živeći uz Jadran.

SPECIFIČNOST UGRADNJE KUPE KANALICE

Razlika u postavljanju na krovnu konstrukciju kupe kanalice u odnosu na utorene crepove (mediteran i francuzica) jeste da je potrebno koristiti mort kao vezivno sredstvo, i to vapneni mort sa vrlo malo dodatka cementa zbog vezanja crijepa. Osnovna drvena konstrukcija na koju se crijep stavlja se postavlja u smijeru okomit na strehu.

Razmak između letvi mora biti takav da se donja kupa uglavi između dvije letve (razmak ovisi o veličini kanalice i iznosi od 15 do 20 cm). Veličina letvi se može mijenjati, ali je uobičajena dimenzija od 3/7 do 5/8 cm. Crijep se postavlja od strehe prema sljemenu nebitno sa koje strane (za razliku od ostalog utorenog crijepa). Između dvije donje kupe umeću se komadići letvica prethodno dobro namočenih u vodu da bi se uštedilo na količini morta što smanjuje i težinu cijeloga krova.

Prvi red donje kupe se reže za dimenziju preklopa (8 – 12 cm). Potom se u utor između dvije uglavljene donje kupe stavlja mort i polaže gornja kanalica koja svojim gornjim rubom drži donju kupu da klizi. Zavisno o vremenskim prilikama, crijep se mora držati u bačvi pune vode prije ugradnje, i to bar sat ili dva, da ne b

i naknadno prebrzo povukao vodu iz morta koji bi izgubio svojtvo vezanja.

Nagib krova može varirati jer iskustvo je pokazalo da je krov sa kanalicom otporan i na najveće kiše i udare vjetra ukoliko je pravilno postavljen. Preporučuje se da nagib ne bude manji od 18 stupnjeva a optimalni je 30 do 40 stupnjeva, upravo koliki je nagib i većine krovova u Dalmaciji.

Još jedna specifičnost pokrivanja sa kupom kanalicom jeste da je taj pokrov već od davnih dana koristio sistem ventiliranog krova. Na stresi se uvijek ostavlja dovoljno prostora između dvije kupe da zrak može ulaziti, a sljeme, iako se ugrađuje u mort, polaže sa lancetama (ili lankunama) koje stvaraju zračni prolaz između najgornjih kupa i sljemenjaka. Još jedan, i to vrlo atraktivan detalj, se može koristiti za provjetravanje krova. Uobičajen naziv je golubinjak, koji se nekoliko njih ostavljaju pri vrhu samog krova da topli zrak može izići van.

Rijetko, ali ipak moguće, je postavljenje kupe bez morta. U tom slučaju se gornje kanalice moraju bušiti i žicom vezivati za letvu.

Izvor: www.tondach.hr

]]>