Kuća za bolja vremena

Tih godina, ranih pedesetih, gradom su se širile priče o vulkanu u Marjanu. Strah od unutrašnje užarene mase, koja bi mogla spržiti grad, nije bio samo u doživljaju bojažljive dječje mašte. Ni mnogi ozbiljni ljudi nisu dvojili o postojanju vulkana, samo su tvrdili da more što okružuje marjanski poluotok hladi lavu u brdu i da opasnosti od erupcije nema.

Tih istih godina, gledajući sa splitske rive na zapad, grad je završavao impozantnom zgradom „banovine“, tada glavnom komandom Ratne mornarice, i borovima sustipanskog groblja. Zalazak sunca i završetak života. Otraga, prostor Meja, profan i svakodnevan u poljima splitskih težaka, s neuređenim kupalištima pijeska, kamena, ježinaca i prvih bikini kostima. Međutim, taj je prostor imao i neku posebnu socijalnu važnost.

Uz podmarjansku cestu s drvoredom česmine, pred rat, tridesetih godina napravljeno je nekoliko raskošnih rezidencija. Vile veletrgovca, tvorničara i političara, da bi veliki kipar, naš najveći, u imperijalnoj gesti izveo preko pedeset metra široko kameno zdanje s osamnaestmetarskom skalinadom. Grandeca koju je Meštrović mogao osjetiti u Beču ili Rimu, ali kojom kao da je htio kazati da prostor nedaleko palače Dioklecijana ne može biti provincijalni prostor nekoga sitnog mjerila.

Dalje od Meštrovića bio je kompleks rezidencija za posjete državnih vladara, i na samom kraju, na marjanskom rtu, lokalna poveznica s mega-globalnim – građevina Oceanografskog instituta. Tako daleko Splićani su rjeđe odlazili, ali bi zato svratio netko od svjetske važnosti poput cara etiopskog i poglavara rastafarijanskog. Marjanski se je prostor uklapao u misao o gradu, glavnom na istočnoj obali Jadrana. Na samom početku te podmarjanske promenade, 1954. godine napravljena je obiteljska kuća kojom se je nakon ratne stanke nastavilo širenja grada prema zapadu.

Nakon tri i pol stoljetnog vladanja, krajem osamnaestog stoljeća, spuštena je zastava mletačkog lava, presvijetle Serenissime, i u slijedu mnijenja, nakon Drugog svjetskog rata, trobojnica s crvenom zvijezdom bio je sedmi barjak po redu u gradu pod Marjanom. Označavao je novi početak, novu državu, novo društvo. Mješavina futurističkog odbacivanja „loše“ i tradicionalističkog prihvaćanje „dobre“ prošlosti odražavala se je i u odnosu prema prostoru i prema građenju. Ideološki stav bila je određena umjerenost stambenog komfora nove vladajuće elite i u tom je ozračju programirana i projektirana i ta podmarjanska vila.

Bila je to jedina obiteljska kuća u Splitu pred čijim je ulazom stajao vojnik-mornar, ljeti u bijeloj uniformi, zimi u tamnomodroj odori poput vrtne dekoracije, bio je statusni znak. U doba malog broja automobila i veliki crni buick pred kućom (garaža ipak nije bila dimenzionirana za parkiranje američkih limuzina) pojačavao je važnost stanara. Prva je bila četveročlana obitelj Mate Jerkovića, za kojeg je kao zapovjednika JRM-a kuća i građena.

Četrdesetogodišnji admiral, kontinentalac iz Petrinje, jedna od vodećih osoba u tadašnjoj vojnoj hijerarhiji i supruga, muzički visokoobrazovana, vodili su intenzivan društveni život. Osim ugodnih zvukova ozbiljne glazbe s klavira, što su ljeti dopirali kroz otvorene prozore, bilo je i bučnijih zabava i veselica, pjesme i galame, a među gostima su bili i ljudi s estrade i teatra. Istekom mandata i dolaskom novih stanara, kuća je utonula u mir – barem se susjedima tako činilo. Vitić je, pak, slušao jazz dok je projektirao tu kuću.

Obiteljske kuće i vile zagrebačke moderne tridesetih godina jedna su od najvažnijih epizoda hrvatske arhitekture prošlog stoljeća. Mada su imenom i najvećim brojem u glavnom gradu, primjeri modernih rezidencijalnih gradnji tridesetih prisutni su i na drugim lokacijama. U Splitu su to djela ponajviše arhitekata „praške škole“ što ju je sustavno i temeljito prikazao R. Plejić (Utjecaj p. š. na arhitekturu moderne u Splitu). S ratnim godinama građenje je zastalo, a moderna kuća je nestala. Gradnja vile na Mejama prvi je primjer obiteljske kuće s atributima moderne nakon Drugog svjetskog rata, prvi primjer u Splitu, a pretpostavljam i na prostorima bivše države, svakako prva koja je bila javno publicirana čim je napravljena (Arhitektura, 4/1954.).

Ta je gradnja označila novi početak moderne obiteljske kuće u Hrvatskoj i postala referentni primjer za uvod u značajnu seriju kuća što su uslijedile. Dala je ton i neposrednom okolišu na Mejama, a zanimljiv dijalog i suradnja s ovom kućom uskoro će se dogoditi direktno na susjednoj parceli koju godinu poslije. (Lovro Perković je projektirao kuću Čikeš, gradnju al pari vrijednosti, i danas sačuvanu u autentičnom izdanju!) Početkom pedesetih, kada antologijski primjeri moderne Savoye i Tugendhata izgledaju sjetno, ruševno i derutno, u europskim ratom poharanim prostorima rijetka je pojava novih modernih obiteljskih kuća. Tim više dobiva na važnosti kuća na Mejama.

Antitradicionalizam u ovom primjeru uzrokovala je gradbena logika novog, i globalno i regionalno, materijala. Vrijeme kamena, klesara i zidanja se je gasilo, a lokalni materijal kojeg je ovdje u izobilju, lapor (tupina) postaje sirovina za šest tvornica cementa u okolici grada. Svega par stotina metara od kuće na Mejama bila je i lokacija prve dalmatinske cementare Gilardi-Bettiza (1865. – 1936.). Promjena materijala morala je dovesti do promjene oblika i „stila“, a na ovoj kući je to na najbolji način prikazano. Kuća je apstraktna, lokalno nije prepoznatljiva, bez kamena, bez škura i grilja, bez crijepa i oluka – samo jedna stara smokva u vrtu bila je izraz lokalizma. Beton, naravno armirani, značio je rastvaranje volumena prema pogledima i suncu, uvođenje svjetla u interijer i prozračnost.

Sa sjeverne, hladne strane pročelje je zatvoreno. Zaštita otvora u prizemlju je s kliznim rebrastim panoima, motivom koji se javlja po prvi puta kod Vitića i kod nas, a koji će postati glavnom temom na kultnoj stambenoj zgradi u Laginjinoj, jednako kao i polikromija pročelja. Svijetlosivi vanjski dio, zagasito crveni unutrašnji gabarit, tamnosivi nadvoji, bijela stolarija, crni klizni panoi, zelena bravarija… boje su bile intenzivne – komentirane kao napadne, izazovne, neuobičajene i \”revolucionarne\” – kao da se je Mondrian kroz Vitića obrušio na \”staromodni\” koloristički ukus. Umjesto jeftinog imitiranja starih oblika, iskreno se oblikuje logika novih materijala i potreba. (Arhitektonska forma izlazi iz savršene realizacije stvarnih zahtjeva neke funkcije A = f (F, T). Je li forma „lijepa“ ili nije, nas se ne tiče. Ono što je još jučer bilo „lijepo“, danas više nije. Ono što je danas „lijepo“, sutra valjda više neće biti. – E. Weissman,1932.) Možemo konstatirati da je vila na Mejama i danas, 52 godine od njena nastanka, još uvijek „lijepa“.

Važnost zagrebačke moderne kuće je u stilu, u novom purificiranom obliku bez dekoracije i ornamenta, odbacivanju prošlosti i u futurističkoj poruci. Funkcionalni aspekt Vitićevih kuća često je, međutim, opterećen nekim ranijim sadržajnim obrascima. Vitić ni na Mejama nije postigao funkcionalnu savršenost, ali tamošnji je tlocrt s aspekta racionalnosti superioran većini tlocrta iz tridesetih. Čini se kao da je neufertovska analiza prethodila dimenzioniranju prostora čiji je rezultat peterosobna stambena jedinica (boravak/blagovanje, tri spavaonice, radna soba, prateće prostorije i garaža). Spavaonice su po prvi put u splitskom građenju bile opremljene ugrađenim ormarima, što je odmah bilo zamijećeno. Djevojačka soba (u staroj terminologiji to je soba za sluškinju) bio je intrigantan i neočekivani detalj s obzirom na promijenjeni društveni koncept i ideologiju klasnog ujednačavanja.

Dnevni život je u prizemlju, a grupa spavaonica nalazi se na katu. Piano nobile se prizemljio uz vrt, duh Wrightove organičnosti je jače i neposredno povezao interijer i eksterijer. Glavna i reprezentativna prostorija preko vrtne terase i transparentne vrtne ograde hrabro je otvorena prema javnom prostoru. U to vrijeme bila je to ulica s vrlo malo prometa, služeći kao promenada i šetnica u ljetnim večernjim satima. Spuštanje boravka u prizemlje zapravo je diskutabilan potez jer se s više etaže otvara puno bolji pogled na Sustipan, prema moru i otocima. Gotovo kao odgovor na tu primjedbu napravljena je krovna terasa i solarij. U ovom slučaju, približavanje privatnog prostora, dnevnog boravka visokorangirane osobe (elite), javnom prostoru ulice (populusa) moglo bi se eventualno iščitati kao poželjna relacija koja podržava tada proklamirana društvena načela.

Vizualno uvučeno prizemlje, izbačene horizontale kata s dojmom lebđenja te zakrivljena ploha na krovnoj terasi tripartitna je kompozicija što priziva poznatu temu iz Poissya. Uz to i Maison Carthage bi mogao biti referentni projekt i znak Vitićeva opredjeljenja za korbizijanski senzibilitet. Četiri tanka čelična stupa na pročelju nisu konstruktivno neophodna, ali stvaraju dojam snažne unutrašnje modulacije i navode na doživljaj pilots&plan libre, premda su u ovom slučaju realni, nosivi zidovi. Poput palube na brodu, katna terasa postavljena je s tri strane i na nju se izlazi iz svake sobe, da bi se sa sjeverne strane „skalama“ spustila u vrt. U prvoj varijanti projekta nije bilo tih stuba, no njihovim dodavanjem pojavljuje se dupla vertikalna komunikacija i vertikalna kružna veza kroz kuću, te se pojačava transparentnost prostora.

Danas te kuće više nema, ostala je samo kao sjećanje i kao ideja. Mornarica je iz nekih razloga kuću, još osamdesetih godina, prodala gospođi M. B. koja je živjela u donjoj etaži, a gornju je iznajmljivala – nogometašu, stranim trgovačkim ili konzularnim predstavnicima – da bi njeni nasljednici vilu prodali gastarbajteru, a onda će se krajem devedesetih dogoditi dogradnje i nadogradnje, promjena ograde u balustradne stupiće, obzidavanje stupova, uokviravanje otvora, pojavit će se kovano željezo. Vila je nestala u korpusu nove građevine.

Pedesetih godina prevladavao je stav da (vele)gradska arhitektura obiteljskih kuća može biti kozmopolitska i bez lokalnih referenci; ali u manjim mjestima, bliže prirodi, u šumi i na moru kuće moraju imati krovove, s ponešto kamena ili drveta. I Vitićevi projekti obiteljskih kuća donekle odražavaju to gledište. Kriterij regionalizma kasnije će eskalirati i zavladati i u gradovima, a ravni je krov kao izraz \”defektnog oblikovanja\” i lošega tehničkog rješenja tijekom nekoliko desetljeća bio prohibiran i u samom Zagrebu. Još uvijek se u mnogim dijelovima Hrvatske ne smiju, prema aktualnoj regulativi, graditi kuće poput te na Mejama – one čekaju bolja vremena i progresivnije urbanističke planove.

Kada među hrvatskim arhitektima zamišljam \”boga vatre, ognja i kovačkih vještina\”, onda je to arhitekt Ivo Vitić. Vulcanus – bujna dinamična osobnost, bez puno osjećaja za konvencionalno i bez naročitog respekta prema dogama i autoritetima. Buntovnik s vlastitom interpretacijom mjere, vlastitim osjećajem za kvalitetu i vlastitim kriterijima procjene vrijednosti. Iskren, nagao i samovoljan, u situacijama konfrontacije bez kalkulacija. Arhitektura kuće na Mejama dio je Vitićeva vulkana – arhitektonskog vulkana čiju erupciju dočekujemo željno.

P.S. Sve obiteljske kuće Ive Vitića:

  • obiteljska kuća Schwartz, Remete, Zagreb, 1939. – 1943.
  • vikend kućica za g. Ljudevita Kowalskog, Kraljevac 65, Zagreb, 1945.
  • vikend kuća P. D., Mlinovi, Zagreb, 1945.
  • tipska primorska kuća, 1945., projekt
  • obiteljske kuće u nizu Tvornice vagona, Slavonski Brod, 1946.
  • montažna drvena kuća, Udbina i T. Korenica, 1949.
  • niske stambene kuće u Visu, 1952. – 1953.
  • vila na Mejama, Split, 1952. – 1954.
  • vila NOO, Šubićevac, Šibenik, 1956., projekt
  • obiteljska kuća Spavente, Stonska 2, Lapad, Dubrovnik, 1958. – 1962.
  • obiteljska kuća Dj. T., Zagreb, 1959.
  • kuća za odmor Bunko, Mimice, 1959., projekt
  • stambene kuće, Pionirski grad, 1960.
  • kuća za odmor Despot, Zaostrog, 1963., projekt
  • vila Knin, 1963., projekt
  • skica za vlastitu kuću
  • obiteljska kuća Manojlović, Petrinja, 1961. – 1964.
  • obiteljska kuća P. M., Petrinja, 1965., projekt
  • kuća za odmor Nikole Sekulića, 1971., projekt
  • dvojna kuća za odmor Bagović-Uzelac, Starigrad-Paklenica, 1969. – 1972.
  • obiteljska kuća, Nerezine, Lošinj, 1978., projekt
  • obiteljska kuća Borojević, Starigrad-Paklenica, 1983.
  • obiteljska kuća, Krapinske Toplice, 1984., projekt

    www.UHA.hr

    ]]>