Međunarodno savjetovanje o konzervatorsko-restauratorskoj djelatnosti

ZAGREB – LUDBREG, Neposredni rad na kulturnom dobru neprijeporno ima presudnu važnost za očuvanje i valorizaciju spomeničkih svojstava, zbog kojih su predmeti, građevine ili kulturno-povijesne cjeline prepoznate kao spomeničke vrijednosti.

Zagreb i Ludbreg, svibanj 2006. u povodu pete obljetnice međunarodnog projekta Restauratorskog centra Ludbreg te 60. obljetnice osnivanja UNESCO-a i 40. obljetnice osnivanja ICOMOS-a Neposredni rad na kulturnom dobru neprijeporno ima presudnu važnost za očuvanje i valorizaciju spomeničkih svojstava, zbog kojih su predmeti, građevine ili kulturno-povijesne cjeline prepoznate kao spomeničke vrijednosti. No, taj rad, vrlo kompleksan i raznolik, nije dovoljno teorijski razrađen te se zbog toga u praksi konzervatorsko-restauratorska djelatnost provodi neujednačeno i raznovrsno. Često nedostaju čvršća uporišta koja razgraničavaju pitanja struke i uspostavljaju status djelatnosti, a to se očituje i u procesu osposobljavanja stručnjaka, kao i prigodom zasnivanja kriterija i standarda za obavljanje konzervatorsko-restauratorske djelatnosti. Predviđeno savjetovanje o konzervatorsko-restauratorskoj djelatnosti nastoji obuhvatiti znanstvene, stručne, organizacijske, obrazovne, pravne i razvojne aktivnosti u vezi s neposrednim radom na kulturnom dobru, čiji je cilj zaštita, obnavljanje, uređenje, revitalizacija i uključenje zaštićene baštine u kulturne i gospodarske tokove. U okviru sekcija o organizaciji, obrazovanju i razvoju nastojat će se dobiti odgovore provjerene u praksi, ili planirane, a teorijski utemeljene. Oni će nam pomoći u unaprjeđenju konzervatorsko-restauratorske djelatnosti te biti osnova razvoju usklađenom s europskim načelima i tradicijom.

Sekcija I Organizacija konzervatorsko-restauratorske djelatnosti Zaštita kulturnih dobara, a napose izvođenje zaštitnih radova, najčešće je premrežena različitim interesima, koji su često međusobno sukobljeni. Javni interes zahtijeva istraživanje, upoznavanje i očuvanje cjelovitosti spomeničkih svojstava kulturnog dobra, dok se interes vlasnika, korisnika ili investitora često zaustavlja samo na zaštiti, izgledu i iskorištavanju tog dobra. Sličnu dvojnost interesa možemo naći u institucijama koje rade na kulturnim dobrima, ovisno o tome jesu li neprofitne ustanove ili profitabilna društva. Stoga je izuzetno važno što pravilnije i kompetentnije razgraničiti ovlasti i odgovornosti, te utvrditi kriterije za odlučivanje i standardiziranje postupaka na kulturnim dobrima, radi unaprjeđivanja konzervatorsko-restauratorske djelatnosti. S obzirom na to, rasprava u ovoj sekciji bavila bi se institucionalnim, funkcionalnim i strukovnim određenjima u sustavu djelatnosti. Prva grupa pitanja obuhvaća status i djelokrug:

  • javnih
  • ustanova na državnoj, regionalnoj ili lokalnoj razini;
  • ustanova
  • , trgovačkih društava i pojedinaca ovlaštenih za rad na zaštićenoj baštini;
  • strukovn
  • ih i građanskih udruga te obrazovnih inicijativa.

    Očekuje se i rasprava o uvjetima koje mora udovoljavati osoba, odnosno društvo, za obavljanje djelatnosti, o kriterijima za odabir izvođača, provođenju nadzora, recenziranju obavljenih radova, o obvezama struke i vlasnika ili korisnika za održavanje kulturnog dobra. Druga skupina pitanja obuhvaća strukovna određenja u sustavu djelatnosti, kao što su primjerice:

  • uspostav
  • a terminologije;
  • standardi
  • ziranje djelatnosti, primjerice istraživanja u funkciji dijagnosticiranja stanja kulturnog dobra kao podloge za
  • planira
  • nje radova na očuvanju;
  • propoz
  • icije za projektiranje;
  • standardizir
  • anje prateće dokumentacije i njezina dostupnost;
  • primje
  • na tradicijskih materijala i tehnologija i dr.

    Sekcija II Obrazovanje i stručno usavršavanje u konzervatorsko-restauratorskoj djelatnosti Između obrta i znanosti, između vještine i teorijskih znanja, između različitih struka, primjerice, od arhitekata, povjesničara umjetnosti, arheologa, do restauratora, slikara, kipara ili kemičara, nalazimo mnoštvo različitih vrsta i stupnjeva školovanja za djelatnike, koji se zapošljavaju na konzervatorsko-restauratorskim programima. Suočeni sa zadaćama interdisciplinarnog karaktera i često složenim organizacijskim zahtjevima, mnogi sudionici u tim poslovima tek se zapošljavanjem istinski profesionaliziraju za konzervatore ili restauratore, sukladno svojim sklonostima i sposobnostima. Pretežno poticanje likovnog izražavanja, s jedne strane, ili pretežna orijentacija znanstvenom, prirodoslovnom utemeljenju restauratorskih postupaka karakterizira različite pristupe u obrazovanju restauratora. To otvara pitanje utemeljenja studija za konzervatorsko-restauratorsku djelatnost u okvire postojećih fakulteta ili umjetničkih akademija, ili formiranje posebnih interdisciplinarnih i međufakultetskih studija za zaštitu kulturne baštine. Odluke se aktualiziraju u procesu prilagodbe Bolonjskoj deklaraciji. Školovanje za tradicijske obrte, različiti obrazovni programi i specijalizirani tečajevi, kao i odnos stjecanja teoretskih znanja, povezani s praktičnim radom, u okviru ove sekcije zaslužuju posebnu raspravu.

    Stoga okvir rasprave u ovoj sekciji možemo naznačiti sljedećim pitanjima:

  • definiranje stručnih
  • profila i ujednačavanje stručnih zvanja u konzervatorsko-restauratorskoj djelatnosti;
  • povezi
  • vanje konzervatorsko-restauratorskih programa sa sadržajima iz obrazovnih programa pojedinih profesija – posebni studiji ili specijalizacije za konzervatorsko-restauratorsku djelatnost;
  • povezano
  • osposobljavanje na teoretskoj i praktičnoj razini – povezivanje obrazovnih ustanova sa stručnim i znanstvenim institucijama;
  • stručno usavršavanje
  • uz rad: gradilište–škola, specijalizirane radionice, međuinstitucionalna razmjena, znanstvena i stručna savjetovanja;
  • uključiva
  • nje konzervatorsko-restauratorskih sadržaja u odgojno-obrazovne programe o kulturnoj baštini; školovanje i stjecanje vještina u primjeni tradicijskih obrta.

    Sekcija III Razvoj i uloga konzervatorsko-restauratorske djelatnosti u kulturnom i gospodarskom razvoju Temeljni cilj savjetovanja sažima se u preporukama za unaprjeđivanje i razvoj konzervatorsko-restauratorske djelatnosti. Pri tome unaprjeđivanje sagledavamo ponajprije kao rješenja koja mogu poboljšati djelatnost struke, a razvoj kao širenje konzervatorsko-restauratorske djelatnosti u smislu intenzivnijeg i raznovrsnijeg uključivanja u razvojne programe drugih kulturnih i gospodarskih djelatnosti. Konzervatorsko-restauratorska djelatnost ključni je čimbenik u procesu očuvanja zaštićene kulturne baštine. Iako je ova tvrdnja neprijeporna, da bismo utvrdili ulogu djelatnosti u kulturnom i gospodarskom razvoju nužno je razmotriti neka važna pitanja kao što su:

  • položaj konzervatorsko
  • -restauratorske djelatnosti u kulturnom i gospodarskom sustavu;
  • način financiranja
  • konzervatorsko-restauratorske djelatnosti iz sredstava proračuna,
  • konze
  • rvatorsko-restauratorska djelatnost i tržište. Ulogu konzervatorsko-restauratorske djelatnosti u gospodarskom razvoju posredno određuje način gospodarenja zaštićenom kulturnom baštinom te je u raspravi ove teme nužno dotaknuti i pitanja:
  • ulaganja
  • u očuvanje kulturne baštine;
  • mudre upotrebe
  • kulturne baštine;
  • te ku
  • lturne baštine kao komparativne prednosti u gospodarskom razvoju. Navedene teme čine najširi okvir za raspravu o ulozi konzervatorsko-restauratorske djelatnosti u razvoju demokratskog društva i suvremenog gospodarstva. Izvor: www.icor2005.com

    ]]>