Načini priključivanja radijatora

Već kod dimenzioniranja radijatora mora biti utvrđeno prema kojem se sustavu polažu vodovi dovodnih cijevi prema radijatoru i odvodnih cijevi od radijatora. Na raspolaganju stoje sustavi s jednom cijevi i s dvije cijevi.

Na prvi pogled se čini da je princip funkcioniranja postrojenja grijanja vrlo jednostavan. Voda se zagrije termički ili u kotliću za grijanje, dovodnim se cijevima transportira do radijatora i nakon predaje topline ponovno se vraća prema proizvođaču topline. I krug se zatvara.

A upravo taj način razmišljanja u praksi često dovodi do problema.

I nedostaci, kao primjerice različito zagrijani radijatori, sigurna su indicija za to da nisu svi problemi riješeni jednostavno time što se misli ”cijev onamo, cijev ovamo i gotovo”.


Jedna ili dvije cijevi?

Već kod dimenzioniranja radijatora mora biti utvrđeno prema kojem se sustavu polažu vodovi dovodnih cijevi prema radijatoru i odvodnih cijevi od radijatora. Na raspolaganju stoje sustavi s jednom cijevi i s dvije cijevi.

Kod sustava s dvije cijevi zagrijana voda struji prema radijatoru preko sustava dovodnog voda i nakon toga se preko odvodnog voda vraća k proizvođaču topline.

Ako se koristi sustav s jednom cijevi, onda su radijatori na izvjestan način sastavni dio prstenastog, odnosno kružnog voda. Voda teče od jednog radijatora k drugom.

Prednost dvocijevnog sustava je u tome da se svaki radijator opskrbljuje s približno jednakom temperaturom dovodne vode.

Stoga radijatori koji su iste veličine kod iste temperaturne razlike između dolaznog i odlaznog voda postižu istu toplinsku snagu. Daljnji plus sustava je u tome da radijatori malo utječu jedni na druge.

Dakle, ako se zatvori neki radijator, to u tehničkom smislu sustava nema utjecaj na toplinsku snagu drugoga.

Drukčije to izgleda kod jednocijevnog sustava. Budući da ovdje zagrijana voda teče od jednog radijatora k drugom, odnosno da je povratna voda iz radijatora broj 1 sasvim ili djelomice dolazna voda za radijator broj 2, smanjuje se temperatura vode. Zato radijator broj 2 mora biti veći od radijatora broj 1, kako bi postigao istu toplinsku snagu.

Ako se zatvori jedan radijator u jednocijevnom sustavu, drugim radijatorima stoji na raspolaganju veća temperatura dolazne vode. Tako zatvaranje radijatora u jednocijevnom sustavu povećava toplinsku snagu drugih radijatora.


Usklađenje donosi Tichelmann

Iako radijatori u dvocijevnom sustavu postižu istu toplinsku snagu, to ne znači da i reagiraju jednako brzo. Ako su prilikom planiranja ili instalacije napravljene pogreške, može se dogoditi da se npr. radijator u kuhinji brže zagrije od onoga u dječjoj sobi. Razlog za ovo lako se može objasniti: u ovom slučaju kuhinja se zasigurno nalazi u blizini proizvođača topline.

Dakle, dovodni i odvodni vod kuhinjskog radijatora je kraći od onoga za dječju sobu.

Kako bi se postiglo da se svi radijatori jednog stana jednako brzo zagriju, na raspolaganju stoje dvije mogućnosti: jedna je pobrinuti se za to da su cijevi koje dovode i odvode zagrijanu vodu do radijatora otprilike jednake duljine.

Kako se to postiže, iako su radijatori svi različito udaljeni od proizvođača topline, pokazuje Tichelmann-sustav. Ako se polaganje cijevi odvija u skladu s Tichelmann-sustavom, onda se radijatoru koji ima kratki dolazni vod pridružuje dugi odlazni vod, ili obrnuto. Na taj način proizlaze isti tlačni gubici za svaki priključak radijatora. Tako se svi radijatori zagriju jednako brzo.

Budući da se kod tog sustava ne mogu odabrati isključivo najkraći cijevni putovi, onda je dvocijevni sustav prema Tichelmannu skuplji od drugih na temelju toga što je potrebno više cijevi. Daljnji nedostatak Tichelmann-sustava je u tome da naknadne izmjene uvijek imaju utjecaj barem na dijelove postrojenja. Jer, ako se naknadno instalira daljnji radijator, onda se automatski mijenjaju duljine dovodnih i odlaznih cijevi.

Stoga se danas u praksi koristi pretežito druga mogućnost. Kod nje se kod dvocijevnih postrojenja za grijanje ne radi s usklađivanjem duljina dovodnog i odvodnog voda, već s hidrauličkim ujednačavanjem. Kod hidrauličkog izjednačavanja obračunavaju se odnosi tlakova i prostorne struje u postrojenju i reguliraju tako da se svaki radijator opskrbi zagrijanom vodom u skladu s njegovim toplinskim potrebama.


Točka miješanja

Usporedimo li dvocijevni i jednocijevni sustav, može se reći da je ovaj drugi jeftiniji za proizvodnju – kao što mu samo ime kaže – jednostavno zato što je potrebno manje cijevi. Najjednostavnija je varijanta ona kod koje su radijatori sastavni dio prstenastog (kružnog) voda, dakle kada voda otječe od radijatora do radijatora.

Kod tog tzv. prinudnog protočnog sustava nije moguće zatvaranje, odnosno reguliranje pojedinih radijatora. Jer, ako bi se primjerice zatvorili prvi radijatori u sustavu, time bi se paralizirao cijeli prstenasti (kružni) sustav.

Da bi se pojedini radijatori mogli regulirati, trebali se instalirati kao sporedni priključni sustavi. Pri tome se radijatori povezuju s prstenastim vodom preko dovodnog i odvodnog voda radijatora. Na taj način zatvoreni ili prigušeni radijatori ne dovode do oštećenja odnosa tlaka u postrojenju.

Kod otvorenog ventila radijatora jedan dio zagrijane vode struji kroz radijator, drugi teče dalje kroz prstenasti vod. Tamo gdje se opet spajaju povratni vod i prstenasti vod, ponovno se spajaju ohlađena povratna voda i voda u cijevi koja teče prema radijatoru; na svakoj od tih točaka gdje se miješa voda reducira se temperatura dolazne vode.

Kako bi se voda raspodijelila po cijelom radijatoru i kako ona ne bi isključivo odabrala udobni put preko prstenastog voda, na točkama gdje se voda miješa ugrađuju se tzv. usisni ventili.

Prema Venturijevom načelu, voda koja protječe kroz prstenasti vod ovdje ima usisno djelovanje koje vruću vodu vuče kroz radijatore.


Horizontalna izvedba

Druga vrsta često korištene izvedbe u sustavu sporednog priključivanja je uporaba ventila uzlaznih i uronjenih cijevi. Obje vrste ventila puštaju kod zatvorenih radijatora da voda dalje protječe kroz ventil u prstenasti vod. Obje varijante jednocijevnog sustava mogu se instalirati kao okomito i horizontalno grijanje s jednocijevnim sustavom.

Izvedba kod koje su cjevovodi smješteni na grubom temelju (gruboj “deki”), tj. ispod estriha/cjelovitog poda ili – kod sanacije starih građevina – u podnim letvicama ili u specijalnim pokrovnim profilima, najviše se koristi.

Kod okomite izvedbe grijanja s jednocijevnim sustavom, uzlazni ogranak vodi do najvišeg kata i od tamo se raspodjeljuje u pojedine “padajuće ogranke”. Na njima su radijatori priključeni kao sporedni priključni sustavi.

Napravi li se usporedba s dvocijevnim sustavom, onda je kod jednocijevnog sustava za polaganje potrebno manje cijevi, ali se kao nedostatak pokazuju potrebe površine koju treba zagrijati.

Jer što dalje otječe voda, to je hladnija i potrebne su sve veće ogrjevne površine. Osim toga, naknadne izmjene postrojenja ne odvijaju se uvijek bez problema. Jer, ako se ugradi dodatni radijator, snižava se temperatura na svim sljedećim točkama miješanja. Drugim riječima rečeno: mijenja se ogrjevna snaga ili moć postojećih radijatora.

Problem je to koji dvocijevni sustav ne poznaje.

I ako se ovdje ispravno provede propisano hidrauličko izjednačavanje, cijeli se stan odmah svugdje jednako zagrije. Dakle točno je ono što smo već konstatirali: kada se radi o priključenju radijatora, onda se cijeli posao ne može svesti samo na ”jedna cijev onamo, druga cijev ovamo”.

Jednocjevni sustav

Kod jednocjevnog sustava temperatura dovodnog voda koja se stalno snižava dovodi u protoku sustava do potrebe povećanja radijatora

Izvor: www.masmedia.hr