Novi trošak kuca na vrata zbog onečišćenja zraka

Temeljem međunarodno prihvaćenog sporazuma (Protokol iz Kyota, 1997.), do 2012. sve države potpisnice sporazuma trebaju smanjiti emisije CO2 na razinu manju od emisija u 1990., što je izvedivo na više načina:

Veći troškovi Stan od 100 m2 rashlađen na 20°C ima troškove hlađenja veće za 25% nego ako je hlađen na minimalno 25°C

Do 2012. sve države potpisnice sporazuma trebaju smanjiti emisije CO2 na razinu manju od emisija u 1990., što je izvedivo na više načina:

  • povećanjem energetske učinkovitosti
  • korištenjem obnovljivih izvora energije (energija vjetra i solarna energija)
  • hvatanjem CO2 koji se sada ispušta u atmosferu i njegovim skladištenjem u podzemnim geološkim formacijama (Carbon Dioxide Capture and Storage, CCS)

    Svaka država potpisnica ovog međunarodnog sporazuma mora smanjiti emisiju ili pronaći rješenje kako riješiti problem prevelike emisije. Valja očekivati kako će vlada svake države izdati propise i kvote većim kompanijama (industrija u prosjeku uzrokuje 60% zagađenja stakleničkim plinovima) kojima će sankcionirati preveliku emisiju stakleničkih plinova. Isto tako, može se pretpostaviti kako će većina država poticajima i porezima navoditi individualne potrošače na racionalnije trošenje ili na odabir prihvatljivije energije.

    Tako bismo uskoro mogli doživjeti da su hibridna vozila oslobođena poreza, da se plaćaju veće cestarine na \’brže\’ ceste, subvencije za toplinsko-izolacijski građevinski materijal itd. Lako bismo se mogli naći u situaciji gdje će se sva energija vrednovati u neemitiranim kilogramima CO2.

    Logičan pristup problemu bi imao dva područja djelovanja:

  • djelovanje na individualnoj razini
  • djelovanje na nacionalnoj razini

    Individualno djelovanje uključuje svijest pojedinaca o \’skrivenim\’ troškovima koji se javljaju neracionalnim trošenjem energije. Ti \’skriveni\’ troškovi u skoroj bi budućnost mogli biti povećani privatnim osobama putem poreza ili povećanih marži na određene proizvode. Potrebna je svijest svih građana kako štednja energije štedi novac i pomaže okolišu, a zagađenje okoliša će se uskoro, po Kyoto sporazumu, plaćati.

    Što možemo sami učiniti

    Svaki dodatni °C koji postižemo grijanjem fosilnim gorivima (plin, toplana…) iznad 21°C povećava troškove grijanja za minimalno 10%. Gruba je procjena da stan od 100 m2 u kojem se grije na 25°C 5 mjeseci godišnje (u područjima umjerene klime) ima za 50% veći račun za grijanje nego u slučaju kad bi se temperatura držala na 21°C. Također, gruba je procjena da se pritom poveća emisija više od 1 tone CO2 samo zbog grijanja.

    Prvi korak je, uz racionalnu štednju, kupnja grijača koji imaju oznaku iskoristivosti energije 4 ili 5 zvjezdica; ako imate centralno grijanje u kući, onda 5 ili 6 zvjezdica, te kvalitetne toplinsko-izolacijske materijale ukoliko sami gradite kuću.

    Korištenje solarnih kolektora za grijanje vode također može bitno smanjiti troškove grijanja uz relativno malu investiciju. Isto tako, ukoliko u blizini kuće postoji izvor vode koja se ne koristi za piće, vjerojatno ima veću temperaturu zimi nego voda iz vodovoda, što se može iskoristiti prilikom izgradnje centralnog grijanja.

    Kombinacija i proizvodnja Kombinirana termolektrana, toplana, uz proizvodnju vodika

    Ušteda energije

    Kada je temperatura veća od 27°C, gruba je procjena kako (u istom stanu) za svaki stupanj hlađenja ispod 24°C povećavamo troškove hlađenja za dodatnih 5%. Tako stan od 100 m2 rashlađen na 20°C ima troškove hlađenja veće za 25% nego ako je hlađen na minimalno 25°C. Korištenjem hladnjaka bolje iskoristivosti može se uštedjeti i više od 200 kg emitiranog CO2 godišnje ako uzmemo u obzir kako se struja proizvodi u termoelektranama.

    Korištenje štednih žarulja i senzora za paljenje svjetla te racionalno postavljanje svjetiljki u stanu može smanjiti troškove osvjetljenja za više od 100%. U stanu s 10 štednih žarulja \’štedi\’ se i više od pola tone CO2 godišnje. Veliku ulogu, naravno, igraju i automobili – vozila s hibridnim pogonom već su dio stvarnosti, čeka se samo odgovor država, tj. trenutak kada država počne subvencionirati prelazak na takva vozila, oslobađanjem od poreza ili sl.

    Nacionalna razina

    Izdvajanje CO2 iz struje dimnih plinova termoelektrane zahtijeva dodatni utrošak energije, što utječe na proizvodnu cijenu električne struje. Stupanj rasta cijene ovisi o vrsti termoelektrane (plinske elektrane ili elektrane na ugljen) kao i o cijeni goriva. Razne studije, između ostalih ona u okviru Greenhouse Gas, istraživačko-razvojnog programa Međunarodne agencije za energiju (IEA), pokazuju da postupak hvatanja CO2 povećava cijenu proizvodnje struje za 1,3 do 3 eurocenta po kWh. Cijena hvatanja CO2 je od 25 do 60 € po toni izbjegnutog CO2. Postoje mnoga istraživanja čiji bi rezultat trebao smanjiti troškove barem na polovicu. Cijene transporta su relativno male i procjenjuje se cijena transporta od prosječno 2,5 eura za tonu CO2 transportiranu 100 km. Cijene utiskivanja u vodonosnike i iscrpljena plinska i naftna ležišta ovise o vrsti podzemnog ležišta i kreću se od 10 do 20 € /t CO2. Ako je utiskivanje CO2 popraćeno dodatnom proizvodnjom nafte ili plina, troškovi mogu biti manji od 0 €/t. Drugim riječima, u tim slučajevima skladištenje CO2 bit će zapravo unosan pothvat. Može se reći kako je najznačajniji trošak izdvajanje i hvatanje CO2, a zatim transport i skladištenje.

    Milijun tona godišnje Projekt Sleipner – godišnje se utiskuje 1 milijun tona CO2 u akvifer ispod Sjevernog mora

    (Izvor: Statoil)

    Rizici podzemnog skladištenja CO2

    Kod podzemnog skladištenja rizik predstavljaju transport i samo uskladištenje u geološkim formacijama. Podzemno ležište za uskladištenje treba biti dovoljno udaljeno od seizmički aktivne zone, što jamči stabilnost stijena.

    Mreža cjevovoda za CO2 u SAD-u duga je više od 3.100 km. U razdoblju od 1990. do 2001. godine zabilježeno je ukupno samo 10 incidenata, bez ozbiljnijih nezgoda. Kod transporta velikih količina CO2 cjevovodom može u principu doći do nezgoda. Međutim, kontrolom i primjenom sigurnosnih mjera koje se u mnogim europskim zemljama već godinama uspješno primjenjuju pri transportu prirodnog plina cjevovodom, rizici transporta CO2 ne mogu biti veći od onih kada se radi o prirodnom plinu.

    Budući da CO2 nije zapaljiv ni eksplozivan poput prirodnog plina, posljedice eventualnog propuštanja cjevovoda s CO2 bit će znatno blaže. Pri skladištenju CO2, glavni rizik je neispravnost utisne bušotine, što može dovesti do propuštanja utiskivanog CO2. Mogućnost iznenadnog izlaska CO2 iz podzemnog ležišta veoma je mala i usporediva je s erupcijama prirodnog plina iz plinskih ležišta, koje su jako rijetke.

    Također postoji niz prirodnih izvora CO2, a među najvećim proizvođačima CO2 u prirodi su svakako vulkani. Ležišta nafte i plina su dobro istražena i smatraju se pouzdanim za uskladištenje CO2 jer su milijunima godina zadržavala naftu, plin, a često i CO2. Utiskivanje CO2 u nekim će ležištima potaknuti dodatnu proizvodnju zaostale nafte ili plina istiskivanjem i smanjenjem gustoće teške, tzv. \’mrtve\’ nafte.

    Prihodi od dodatne proizvodnje mogu smanjiti troškove uskladištenja CO2. Ovi postupci, nazvani metodama povećanja iscrpka nafte ili plina (engl. Enhanced Oil Recovery, EOR), primjenjuju se u SAD-u već nekoliko desetljeća. Dosadašnja svrha utiskivanja CO2 nije bila njegovo uskladištenje, nego povećanje proizvodnje nafte. U Kanadi se već niz godina prakticira utiskivanje kiselih plinova (pretežno CO2 i sumporovodik H2S), izdvojenih u procesu pročišćavanja prirodnog plina, u ležišta plina i nafte, kao i u duboke vodonosnike.

    Duboki slani vodonosnici podzemne su geološke formacije stijena, tipično pješčenjaka, koje sadrže vodu bogatu mineralima soli. Te formacije predstavljaju golem potencijal uskladištenja CO2: ima ih u većini industrijaliziranih zemalja, obično su vrlo velike, a često se nalaze u blizini velikih industrijskih izvora CO2. Utiskivanje CO2 u vodonosnike slično je utiskivanju u plinska i naftna ležišta. Prvi komercijalni projekt utiskivanja CO2 u podzemlje je norveški projekt Sleipner, gdje se godišnje utiskuje oko 1 milijun tona u vodonosnik.

    U mnogim istraživačkim institutima širom svijeta istražuju se sljedeće teme povezane s faktorima rizika:

  • Detaljne studije fizikalnih i kemijskih procesa u ležištima CO2
  • Postupci i kriteriji odabira ležišta koji uključuju analizu seizmičke aktivnosti
  • Metode predviđanja dugoročnog ponašanja CO2 u podzemlju
  • Tehnike i metode nadgledanja i provjere
  • Metode procjene rizika i upravljanja rizicima
  • Postupci i normativi sigurnosti

    Potrebni poticaji

    Zbog velikih investicija, potrebnih za dodatnu tehnologiju, izlazak CCS tehnologije na tržište zahtijeva poticaje energetskim tvrtkama. Zato treba uspostaviti cjenik za ugljik, u obliku poreza na CO2 ili sustava trgovanja ugljikom. U komercijalnom sustavu, tržište za CO2 stvara se određivanjem maksimalne kvote emisija CO2 za svaku zemlju i izdavanjem dozvola (tzv. CO2 krediti) \’proizvođačima\’ emisija.

    Sustav trgovine emisijama u Europskoj uniji (The EU Emissions Trading System) posebno uključuje primjenu CCS-a (prema Odluci EU od 29. siječnja 2004.) da bi se omogućilo pridruživanje CCS tehnologije drugim izvorima energije sa smanjenim emisijama, što treba jamčiti sigurnu i održivu dobavu energije u Europi u predvidivoj budućnosti.

    Ako se razvojem CCS tehnologije postignu cijene od 20 ili manje eura po toni izbjegnutog CO2, a sama tehnologija pokaže sigurnim i održivim postupkom smanjivanja emisija stakleničkih plinova, tijekom sljedećih desetak godina moglo bi doći do njezine komercijalne primjene, uz uvjet da se istodobno uredi i fiskalna i normativna regulativa.

    Porast stakleničkih plinova

    Unatoč naporima za suzbijanje uzroka globalne promjene klime, emisija ugljičnog dioksida danas raste četiri puta brže nego u prošlom desetljeću, a svjetski su oceani sve topliji. Na konferenciji o okolišu Partnerstva za sustavno znanstveno istraživanje Zemlje, održanoj potkraj godine, sudjelovalo je više od 1000 znanstvenika iz cijelog svijeta. U završnoj deklaraciji konferencije znanstvenici su zatražili od vlada svijeta da \”hitno poduzmu zajedničku akciju\” jer su promjene okoliša koje se sada događaju \”bez presedana\” i predstavljaju \”ozbiljnu prijetnju\”. Godišnje povećanje emisije ugljičnog dioksida iznosilo je između 2000. i 2005. prosječno 3,2%, dok je taj porast u razdoblju od 1990. do 1999. iznosio samo 0,8% godišnje, uz komentar da su to su vrlo uznemirujući pokazatelji, rekao je australski znanstvenik. \”Pokazuju da najnoviji napori na smanjivanju emisije praktično nemaju nikakav učinak i da su hitno i nužno potrebna učinkovitija ograničenja.\” Kina sa svojim naglo rastućim gospodarstvom drugi je najveći proizvođač ugljičnog dioksida na svijetu i sudjeluje u porastu njegove emisije s 40%.

    Piše: Domagoj Vulin E-mail: dvulin@rgn.hr www.masmedia.hr

    ]]>