Pionirski grad

Težak teren južnih obronaka Medvednice trebalo je pripremiti za izgradnju, što je dijelom platila hrastova šuma, ali zauzvrat su nastali proplanci uokvireni paviljonski izgrađenim stambenim te pratećim zgradama.

Jednostavan urbanistički koncept s obodnom prometnicom vezanom na Miroševačku cestu, gdje je u slobodnom planu raspoređeno 20-ak paviljona za 400 učenika – osnovica je prostornog rješenja i prostorne organizacije Pionirskog grada.

Paviljoni dimenzijama i dispozicijom na nagnutom terenu ostavljaju nesmetan pogled niz južnu padinu prema ravnici na kojoj završavaju obronci Medvednice.

Opći dojam upućuje na to da je riječ o visokokultiviranom prostoru, čemu doprinose uspostavljeni odnosi prirodnih i artificijelnih elemenata: slobodan i terenu prilagođen urbanistički plan, parkovno rješenje u kojem se izmjenjuju tratina i nisko zelenilo s hrastovom šumom te napokon arhitektonski volumen obilježen svojom dimenzijom, oblikom, međusobnim odnosima, interpretacijom, materijalom i detaljima.

Primijenjeni postupak arhitektonske interpretacije i oblikovanja karakterističan je za Vitićev opus. Uočljiv je već u prvim poslijeratnim tipskim obiteljskim kućama i poslije na stambenim zgradama Šibenika, Ražina, Visa. Masivna kamena baza i kameni zabati nose u Dalmaciji živo kolorirana pročelja, a u zagrebačkom Pionirskom gradu drvenu oblogu, uglavnom u prirodnoj boji drveta. Krov je u pravilu jednostrešan, ali i kada je dvostrešan, vrlo je plitak.

Promatrani s distance volumeni paviljona jednostavni su i vedri, možemo reći pomalo mediteranski dojmom; dimenzijama međusobno usuglašeni: ukupna slika je idilična, nema disonantnih tonova. Približavanjem pojedinim građevinama, kada cjelina volumena i međusobni odnosi postaju nesagledivi, u prvi plan dolaze njihovi materijali i tekstura materijala. Teško kameno nosivo postolje podržava laku drvenu nadogradnju, završenu isto tako laganim krovom. Sve što je volumenu dodano iz funkcionalnih ili tehničkih razloga jasno je od njega odvojeno konstruktivno, oblikovno, materijalom i bojom i doživljava se kao dodatak, a odnosi se na strehe ulaza i njihovu konstrukciju, dijelove mobilarija vezanog uz pročelje, tehničke elemente itd.

Volumeni kao bradvom rezani ukazuju na sigurnu ruku, jasnu misao i samopouzdanje autora. Ivo Vitić sigurno nije bio teoretičar arhitekture. On je arhitekturu živio i doživljavao iskonski, sa strašću i temperamentom ne osvrćući se suviše ni lijevo ni desno, a osobito ne unatrag. Probleme svog vremena shvaćao je i interpretirao beskompromisno, na razini svoga arhitektonskog i grafičkog rukopisa, a oba su bila sjajna.

Zanimljiva je usporedba Seissel-Vitić-Fröchlich-Ungarova zahvata s daleko skromnijim dijelom B. Bernardija, ali u suštini sličnim kumrovečkim učiteljskim kućama, smještenim na tratini južne padine s istim rezultatom visokokultiviranog zahvata u prostor.

Bernardi u cijelosti aplicira domicilne elemente – dvostrešni strmi krov, ganjčec, vanjske stambene prostore pa i funkcionalne elemente poput drvarnice ispod terase.

Bernardijev postupak potpunog usvajanja elemenata zagorske hiže i Vitićeva oktroirana mediteranska forma, omekšana lokalnim koloritom i materijalom, rezultiraju nesvakidašnjom likovnom, oblikovnom i pejzažnom, no ponajprije ljudskom vrijednošću.

Talentirani autori djeluju prema vlastitom unutarnjem imperativu obrazovanja i znanja, ali prije svega temperamenta i svjetonazora koji će uvijek izbiti i probiti na površinu, bez razlike bili oni vulkanski vehementni ili oprezni, smireni ljubitelji mariniranih srdela i čaše crnog vina.

Pionirski grad nije nastao bez uzora i prethodnika. Njih ne treba tražiti među arhitektima i urbanistima, kao tek izvršiocima tuđih naloga. Franjo Tišina projektirao je 1943. Dječji grad sasma različit od Pionirskog grada. Daleko gušće, gotovo urbane forme i konzistencije. Turbulentna vremena i okolnosti doprinijeli su činjenici da je Tišinin napor pao u zaborav.

Svaki dio grada doprinosi njegovoj ukupnosti, funkciji i obliku, postajući tako njegova sastavnica. Ako on ništa ne znači gradu, ne postoji potreba za njime. Dajući svoj doprinos gradu, svaki njegov dio dobiva od grada nešto zauzvrat.

Pionirski grad, danas Dječji grad hrvatske mladeži po svojoj je funkciji daleko od namjene za koju je građen. Njegovi nekad bitni dijelovi kao dječja željeznica, vanjski bazeni za rekreaciju ili ispitivanje brodskih modela, stanovi nastavnika i slično odumrli su i danas stoje kao relikti prošlosti – ulaštena lokomotiva na posljednjoj stanici, ispražnjeni bazen… Ali stoje i začuđujuće solidno održavani paviljoni. Prema oznakama na njima renovirani su 2002. godine. Bez obzira na namjenu i korisnike (čini se, uglavnom su to sportske organizacije) Pionirski grad pokazuje da nije toliko bitna juha, već lonac koji je takav da može primiti razne jelovnike.

Što se tiče Pionirskog grada u slici Zagreba, osim urbanističkih, arhitektonskih i parkovnih atributa, on se pridružuje apsurdu ovoga grada – a taj je da zadnje oaze slobodnog prostora i zelenila u neadekvatnom gradnjom zagađenom „elitnom“ sjevernom dijelu grada čuvaju mrtvi (groblja Šestine, Mirogoj, Miroševac, ustaško stratište Dotrščina), bolesni (bolnice od Vinogradske preko Šalate i Rebra do bivše Vojne bolnice), jedan od najznačajnijih pokojnika ovih meridijana J. B. Tito sa svojom rezidencijom na Pantovčaku te napokon Grad Titovih pionira na Granešini.

Uokvireni urbanističkom i građevinskom gubom ti relikti ukazuju na činjenicu lakomisleno i neodgovorno izgubljenoga i proigranog mnoštva stvari.

www.UHA.hr

]]>