Radikalnost dijaloga

Dom Armije, Šibenik, 1960./1961.]]>

No početna koncepcija i tematika zgrade toliko su konzistentni da ih je, usprkos novoj funkciji (Gradska biblioteka) i (ekonomski) nužno nove materijalnosti primjerene današnjoj tehnologiji, još uvijek moguće jasno očitati.

Čini se kao da je građevina tek u današnje doba susrela svoje vrijeme. Šezdesetih je godina bila dočekana s izvjesnim rezervama i kritičkim nepovjerenjem: \”Do najtežeg sukoba između suvremenog agresivnog koncepta i historijske izgradnje dolazi u Šibeniku gdje je Vitić otvaranjem obalnog platna grada… razbio prijašnju jedinstvenu izgradnju za volju jedne demonstrativno suvremene geste. Vitićeva intervencija u Šibeniku ostaje samo talentirani eksperiment bez obzira na dosljednost kojom je on jednom zacrtanu misao dalje razvijao (Dom JNA, 1960.)\”. /1/

Još kritičniji i pri tom analitički precizan bio je jedan drugi, također renomiran i značajan povjesničar umjetnosti Ivo Maroević: \”…Procjena potrebe agresivnog naglašavanja bila je suviše smiona i autor je nije uspio do kraja opravdati. Metoda kontrasta krajnja je i veoma delikatna, rezervirana samo za najbolje. Nije se često primjenjivala, ali nije dala ni dobrih rezultata. Kontrast je težnja za suprotnim, što znači da se u vodoravne gabarite uđe vertikalom, u linije zatvorenih masa prozračnošću, u smirene strukture nemirom i sl. Ta metoda traži da svojim govorom nadjačamo govor sredine u koju ulazimo, svjesni da imamo što reći i to dovoljno glasno\”. /2/

Ući \”u linije zatvorenih masa prozračnošću\” – baš je ona varijanta metode kontrasta koja je omogućila jednu od važnih kvaliteta šibenskog Doma Armije. Vitić je, dakako, bio svjestan toga da \”ima što reći, i to dovoljno glasno\”, no s današnjeg stanovišta ne bismo mogli ustvrditi da je \”nadjačao govor sredine\”. Prije bi se moglo reći da je Vitić ušao u povijesni slijed i gradio ga dalje. S današnjim vremenskim odmakom mnogo je lakše prihvatiti Vitićev radikalizam nego što je to bilo u vrijeme relativno dogmatskoga modernog diskursa 1960-tih i 70-tih godina. Razvoj i mijene arhitektonskog diskursa i prakse u posljednjih četrdesetak godina donijeli su, između ostalog, slobodu prosudbe i afirmaciju polivalentnosti pristupa.

Postavimo li Vitićevu šibensku interpolaciju u prostorno-vremenske koordinate, pritom uzevši u obzir tek faktor radikalnosti geste, bez namjere uspostave bilo kakvih drugih paralelnosti, vidjet ćemo da je Scarpa 1955. – 1957. ostvario prigradnju Canovine Gliptoteke u Posagnu, baziranu na kontrastu prema staroj klasicističkoj građevnoj supstanci; da paradigmatski projekt obnove tvrđave u Museu di Castelvecchio traje od 1956. do 1964., a njegov zahvat u palači Querini Stampalia datira od 1961. do 1963.

Sedam godina nakon Vitićeva Doma, na dalekom sjeveru jedan drugi \”heroj\” kasne moderne, Sverre Fehn, postavlja \”nove slojeve iznad povijesnog tla\” /3/ u projektu Hedmark Cathedral Museuma, suprotstavljajući oporosti povijesnih slojeva gradnje biskupske utvrde suptilnost i fluidnost nove intervencije. Intervencije, čija je strategija scarpijanska, a senzibilnost šavova između novog i starog usporediva je s rubom staklenog korpusa koji dotiče srednjovjekovne šibenske gradske zidine. Fehnove riječi: \”…samo ako se manifestira suvremeno, moguć je dijalog s prošlošću\” /4/ doslovno se mogu primijeniti na Vitićev Dom.

Upravo način na koji stakleni korpus djelomično lebdi preko zidina što čine gradski rub, izaziva fascinaciju prvog susreta. Zgrada Doma, za koju je odnos unutarnjeg i vanjskog važan, povezuje gotičko-renesansni grad na obronku iznad mora s novovjekovnim na visoravni – Dolac s trgom Poljana. Grad tako reći prolazi kroz kuću. S druge strane, građevina je čvrsto integrirana u petu fasadu grada. Dinamični, razigrani krov Doma \”sletio\” je na oblikovno raznovrsnu topografiju srednjovjekovnih i renesansnih krovova.

Konfiguracija naboranog krova koji preuzima ulogu prostornog nosača onaj je čimbenik koji Dom čini jedinstvenim i različitim od svega drugoga u hrvatskoj arhitekturi poslije 1945., ali ne i u Vitićevu opusu. Čitav niz njegovih zgrada paviljonskog tipa određen je tom \”krovnom topografijom\” /5/: Dom Armije slobodno postavljen u opori krajolik Komiže (1961. – 1967.), splitski Dom ponešto jednostavnijeg izraza (1962. – 1966) te Dom kulture u Rabu (projekt iz 1965.) također postavljen na kamene zidine. U smislu inovativnosti i smjelosti konstrukcije ovome nizu mogu se još pridodati: paviljon 40 na Zagrebačkom velesajmu iz 1958., natječajni rad za velesajamski Američki paviljon (1965.), neki elementi natječajnog rada za amsterdamsku vijećnicu, nerealizirana kongresna dvorana za zgradu CKKPH (1961. – 68.). Upravo znalačka i hrabra konstrukcijska rješenja određuju i pojavnost tog dijela Vitićeva opusa.

Konstruktivno eksponirani krov šibenskog Doma omogućuje i slobodnu fasadu i minimalne presjeke malobrojnih stupova. Velika dvorana tako je postala \”prostor megaronske jasnoće\” /6/. Na žalost ne može se prešutjeti da ga današnji posjetilac zbog ugradnje dodatne centralne galerije više neće moći kao takvog u potpunosti doživjeti. Novi zahvat koji Dom Armije transformira u gradsku biblioteku nije ni malen ni bezazlen, no sačuvana je radikalna dihotomija kojom je Vitić, stvaranjem konkretnog mjesta, probio okvire apstraktnog prostora moderne istodobno time uspostavivši prema njoj kritičku distancu.

  • 1. Žarko Domljan, „Poslijeratna arhitektura u Hrvatskoj“, Život umjetnosti, Zagreb, IV/1969., br. 10.
  • 2. Ivo Maroević, „Novo u starom“, katalog 11. zagrebačkog salona, Zagreb, 1976.
  • 3. Neven Fuchs Mikac, „Sverre Fehn – gradnja narativnog puta“, Oris, br. 26, 2004.
  • 4. „Sverre Fehn – Architekt“ – katalog izložbe Architektur im Ringturm VIII, 2001., Beč; izdavač:Anton Pustet, Salzburg, Austrija, 2001.
  • 5. Tadej Glažar, „Meni najdraži projekt“, Oris, br. 13, Zagreb, 2002.
  • 6. „Kad usporedim arhitekturu različitih razdoblja – europsku i hrvatsku – vidim da je jedina razlikovna vrijednost ono što sam nazvao megaronska jasnoća!“ (Tonči Žarnić u intervju objavljenom u Orisu, br. 30, 2004.) www.UHA.hr

    ]]>