Sanacija divljih deponija Istru će stajati milijune

PULA – Više nije vijest da je u šumi, pokraj puteljka ili u grabi pronađena hrpa otpada koji netko nije odvezao na legalni deponij iako ga to možda ne bi koštalo ni lipe. Naprotiv, smeće je postalo trajan »dekor« šuma i dolina, gotovo kao da je izraslo zajedno s gljivama.

I dok se manja količina ma kakvog otpada može ukloniti, veliki problem (financijski i organizacijski) predstavlja građevinski, kojeg ima najviše. Njegova je jedina prednost u usporedbi s komunalnim to što ne zagađuje okoliš. – Dosad je u Istri na površini od oko 30 hektara registrirano više od 300 ilegalnih deponija, od čega je 60 posto građevinskih, ističe Bruno Kostelić, koji u županijskom Odjelu za prostorno planiranje, graditeljstvo i zaštitu okoliša vodi projekt popisa i plana sanacije ilegalnih odlagališta u Županiji, kao što nalaže Zakon o otpadu. Popis je izrađen u suradnji s 50-ak udruga i institucija (među kojima su komunalno redarstvo, Zelena Istra, speleološka društva, Hrvatske šume) nakon čega slijedi sanacija deponija.

Što znači sanacija? Svi oni kojima se »ne da« plaćati odlaganje vlastitog otpada na registrirano odlagalište morali bi znati da će sanaciju onih divljih, neizravno, sigurno platiti. – U izradi plana sanacije potrebno je konkretizirati o čijem bi se trošku to trebalo učiniti, što bi mogao biti problem jer je riječ o milijunskim iznosima. Planiramo se kandidirati za sredstva državnog Fonda za zaštitu okoliša kojima bi se pokrio dio troška, a ostatak će se morati podijeliti između vlasnika parcele na kojoj je otpad, lokalne samouprave i Županije. Još nemamo podataka na čijem je zemljištu otpad, što bi nam moglo zadati poteškoće. Naime, prema Zakonu o otpadu, trošak sanacije snosi vlasnik parcele, ističe Kostelić. Drugim riječima, ako je vlasnik zemljišta »u Americi«, put do naplate bit će dug, a vrlo vjerojatno i nemoguć. Ali je moguće da lokalna samouprava financira sanaciju, a da poslije sredstva potražuje od vlasnika zemljišta.

Što znači sanacija? Prvo, otpremanje otpada na legalne deponije, kojih je u Istri sedam (Pula, Labin, Buzet, Pazin, Poreč, Umag, Rovinj). Za razliku od komunalnog, građevinski otpad smatra se inertnim jer ne zagađuje okoliš i podzemne vode, pa se može koristiti u različite svrhe. Može se, recimo, »ubaciti« u cestu, sanirati kamenolom ili na neki treći način, ističe Kostelić. Dobar primjer istodobnog zbrinjavanja otpada i saniranja kamenoloma jest Valmarin na pulskom Velom Vrhu. Eksploatacija Valmarina počela je 60-ih godina prošlog stoljeća, a nakon što je prije desetak godina ugašen, pretvoren je u registrirano odlagalište građevinskog otpada. Valmarinom upravlja pulsko poduzeće Cesta, čiji direktor Miro Mirković ističe da će se kamenolom, nakon što bude popunjen, pokriti zelenilom kako bi se prostor vratio u prvobitno stanje. Inače, tvrtke koje dovoze otpad po kubiku plaćaju 20 kuna, dok građani to mogu učiniti besplatno, ukoliko je riječ o količini koja se smatra vlastitim potrebama. Valmarin je inače jedini bivši kamenolom u Istri registriran kao odlagalište građevinskog otpada. U županijskom popisu, međutim, kao ilegalna odlagališta vode se zatvoreni kamenolomi koji nisu registrirani u tu svrhu, jer zakon kaže da je nelegalan svaki otpad na nepredviđenom mjestu. Bruno Kostelić ističe da se takva dva kamenoloma nalaze kod Pazina i Poreča. Više o ovoj temi na www.glasistre.hr

]]>