Vitićevi moteli – Trst, Umag, Rijeka, Biograd, Trogir

I eto – ovogodišnja, prva Borbina nagrada, pripala je arhitektu Ivanu Vitiću za motel Sljeme u Rijeci.

I nije slučajno: motel. Arhitektura ne zakašnjava u slikanju jedne stvarnosti kao što mogu zakašnjavati sve ostale umjetnosti. U ritmu našeg života motel je pojam, detalj, punkt koji otkriva ritam suvremenog življenja. Arhitekt Ivan Vitić nije se oglušio o tu boju našega vremena. Iz obražloženja nagrade, veljača 1966.

Sâmo ime kaže: mo-tel = hotel na prometnici namijenjen gostima koji individualno putuju motornim vozilima. Tip građevine koja sjedinjuje čovjeka, sredstvo kojim on putuje i mjesto gdje se on i to sredstvo sklanjaju (kad se putovanje privremeno prekine) ne ograničava se na današnjicu i motel, no razlika je u tome što je nekadašnjeg čovjekova sudruga konja (sa ili bez kočije) zamijenio stroj čije su potrebe potpuno različite od ljudskih.

U paru čovjek-stroj čovjek gubi prvenstvo pa se pri projektiranju motela uglavnom rješavaju tehnološko-uporabne datosti prometnog sredstva (automobila), dok je smještaj gosta (putnika) sekundaran. Drugim riječima, smještaj građevine u širi (prometni) kontekst, njezina prostorna shema i pojedinosti strukture nisu određeni prema čovjeku (nisu ni antropocentrični ni antropomorfni), nego su sukladni automobilu, tj. određuju ih pojedinosti poput širine prometnih trakova, radijusa zaokreta vozila, dimenzije parkirališnih mjesta itd. Uspješnost rješenja mjeri se stupnjem prilagođenosti automobilima pa bi se moglo reći da je svaki dobar motel „automobilocentričan“ ili čak „automobilomorfan“.

Vitićevi moteli nisu izuzetak od tog stereotipa – ni u organizaciji sadržaja ni oblikovno. Cjelinu motela Vitić uvijek gradi od dviju uporabom i dispozicijom komplementarnih sastavnica – iz središnjeg objekta (s upravnim i uslužnim sadržajima u prizemlju i sobama na katu) i vanjskih stambenih jedinica oko parkirališta.

Središnji objekt je funkcionalno zaokružena cjelina (radi tijekom cijele godine), dok su vanjske stambene jedinice ovisne o sadržajima središnjeg objekta (pa se iz klimatskih razloga rabe samo ljeti). Razuđenost zgrade motela u izravnoj je vezi s logikom prometne strukture – središnji je objekt uvjetuje (ona ga ili dotiče ili opasuje), a vanjske je jedinice slijede i podcrtavaju (nižu se duž internih cesta, a automobili se doslovce parkiraju „pod prozorom“).

Uslužni sadržaji motela su malobrojni, svedeni na osnovne, jer se pretpostavlja kratkotrajan smještaj gostiju – nevelika soba za prespavati ili odmoriti se (ne nužno noću), sanitarije za zadovoljenje osnovnih higijenskih potreba, bar za okrjepu (kava/piće, večernja/jutarnje) i restoran (bez prevelikih gastronomskih ambicija). Premda Vitić, očito, ne sumnja u ispravnost toga suženog motelskog stereotipa, on ipak ulaže znatan projektantski napor u smišljanje raznovrsnih tipova stambenih jedinica pa neke od vanjskih pretvara u prave male zasebne dvoetažne „obiteljske kuće“.

Prva asocijacija motela je kretanje; točnije, optimizam kretanja (ali i svega drugog) koji je vladao pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća kad su moteli masovno građeni. Poput većine modernista, Vitić živi tim optimizmom te prihvaća tehnološke novitete i sve mogućnosti koje oni pružaju u svakodnevnom životu.

Automobil je omogućio osobnu pokretljivost, a motel je bio njezino arhitektonsko otjelovljenje. Kod Vitića postoji sklonost fetišizaciji modernističkog duha lakoće i pokretljivosti – svi su mu moteli (i ne samo oni) izrazito jednostavni, funkcionalni i tektonični: nosiva konstrukcija i ispuna su lagani (čelična rešetka ispunjena siporeksom), krov je ravan, prozorski otvori tipizirani, a svako „suvišno“ detaljiranje izostaje. Moglo bi se reći da konstruktivna i oblikovna čistoća Vitićevih motela prizivaju „revolucionarna“ vremena moderne pa se namjerno izbjegava svaka kompleksnost, a naglašava njihova rudimentarna, „strojna“ priroda.

Motel je tip građevine koji se jednoznačno povezuju s određenim povijesnim razdobljem – izrastajući izravno iz naročitosti svojega šireg konteksta, on je odgovor na promjene u načinu življenja i stupnju tehnološkog razvoja pa, poput rukavice, tijesno prianja uz specifičnosti svoje namjene.

Danas, kad su zbog (pre)brzog tehnološkog razvoja udaljenosti smanjene i relativizirane, njegov jedini stvarni razlog nestaje, a on sâm postaje nerazumljiv i osuđen na arbitrarnost formalne (i formalistične) prosudbe. Izdvojen iz iskustvenog obuhvata svakidašnjice, motel je bliži strasnom nerazumijevanju (mitskim vremenima) nego bestrasnom poznavanju (današnjici) pa dolazi do obrata kojim se njegova izvorna „automobilocentrična“ struktura vrednuje antropocentričnim mjerilima – što vodi otkrivanju značenjske iznimnosti Vitićevih tipskih motela.

Naizgled potpuno bezrazložno, Vitić svoje motele oblaže rustičnim kamenom. Moglo bi se (linijom najmanjeg otpora) reći da na taj način razgovara s njihovim neposrednim, mediteranskim okolišem. Moglo bi se, također, reći da priziva Corbusiera. I ne bi se pogriješilo. No, ipak…

U Scorseseovom filmu Alice više ne stanuje ovdje mlada udovica i njezin sin adolescent sele se automobilom s američkog srednjeg zapada u Kaliforniju, koristeći motele kao mjesta privremenog smještaja. Zbog nedostatka novca oni usput moraju zarađivati pa planirani zastoji neplanirano traju, dugi put se dodatno oduljuje, a moteli od svratišta postaju dom, tj. put se izjednačio sa životom.

Možda bi se Vitićeve motele trebalo gledati iz Alicinog kuta, tj. možda se te „privremene“ građevine od čelika i siporeksa pomoću kamena premještaju u „trajne“ – barem simbolično. Čini se da se Vitić (aktivni sudionik modernističkog progresa) svjesno okreće unazad, prema tradiciji. No, taj zaokret nije „estetski“, tj. razlog mu nije dekoratersko tumačenje kamena kao sredstva za kontekstualizaciju, nego suštinski. Vitić kamen, baš zato što ga rabi u rustičnom obliku, ogoljuje do znaka.

Purističkom uporabom, koja materijal svodi na njegova osnovna svojstva, taj kamen priziva mnogo dublje slojeve od kontekstualnih. On vodi do područja najizvornijih osjećaja unutar kojih se osvješćuje ljudski poriv za zaštitom i zaklonom. To je sloj koji „automobilocentričnu“ pozadinu motela vraća u „antropomorfnu“ bit, tj. čini od motela naseljivu strukturu koja pruža zaklon – i automobilu i čovjeku – promičući ga u „pravi“ dom – pa makar privremen.

www.UHA.hr

]]>