Vrste normativa

Sve države nastale iz bivše Jugoslavije koriste javne normative koji su zajednički stvarani i zajednički naslijeđeni. Javni normativi iz bivše države jedinstveni su slučaj u svijetu.

Nastali su u vrijeme kada se tražio vlastiti put za razvoj gospodarstva koji je baziran na društvenim principima. Usput rečeno, u to vrijeme su stope rasta kod nas bile bolje nego u Europi. Za nastanak javnih normativa treba zahvaliti i inicijatoru Ljolji Eidusu koji je pokrenuo i koordinirao njihovu izradu. O prednosti i slabosti tih normativa govorimo u nastavku.

Javni i interni normativi materijala jest sljedeća vrlo važna podjela koja nam treba u kalkulacijama. Normativi materijala (do kojih dolazimo laboratorijskim mjerenjima, izračunom, ili na samom gradilištu) obično su dosta kvalitetni, tako da nema mnogo prigovora na njihovu točnost.

Interni normativi tipičan su proizvod tržišnoga gospodarstva. U cilju postizanja bolje konkurentnosti, oni su poslovna tajna. Danas interni normativi u našim poduzećima nastaju kroz potrebu da se zamijene javni ili da se popuni sustav vlastitih normativa tamo gdje nema javnih ili oni ne odgovaraju potrebama poduzeća. Uglavnom se bave užim područjem djelovanja poduzeća i uglavnom su i kod nas poslovna tajna.

Nedostaci internih normativa jesu ograničen domet (i tajnost), pa nisu zato pogodni kao podloga za razvijanje novog sustava normativa. U računalnim programima oni su samo dodatak širim normativima. Daljnji im je nedostatak da se mjerenja vremena obavlja na malom uzorku radnika (jedno poduzeće). Normirci, kao specijalisti, rijetko se koriste jer je broj internih normi relativno malen.

Dobro je ako se interni normativi rade po istim principima kao i javni. To bi značilo da se prati isti (ili sličan) opseg resursa i da su jednako detaljni. To se nažalost ne događa, pa možemo kazati da su interne norme slabije rješenje od javnih normi.

U praksi se građevinari nalaze između dva izazova. S jedne strane, trebaju im takvi normativi kojima će brzo i jednostavno doći do cijene za ponudu. S druge strane, treba im uvid u kretanje resursa, što mogu dobiti samo iz kvalitetnih normativa.

Nažalost, sve se više susrećemo s onim prvim tipom, s time da je onda rukovodstvu gradilišta prepušteno da se snalaze s resursima i organizacijom na gradilištu.

Autorizirani normativi javljaju se kao odgovor na nepotpunost ili neažurnost javnih normi. One su namijenjene ciljanoj djelatnosti (zanatske, instalacijske) ili za neku regiju za koju su obavljana mjerenja.

  • Prof. Bučar je objavio takve norme u \”Priručniku za građevinsko poduzetništvo – Normativi građevinskih radova\” koje su dobro prihvaćene od građevinara

  • Protić – Klisinski, \”Građevinski strojevi, norme\”.

    Nedostaci autoriziranih normativa jesu često kašnjenje u ažurnosti. Ti su normativi često orijentirani prema brzom načinu dobivanja cijene za pojedine stavke troškovnika. Kod njih se nema uvid u resurse, niti su pogodni za izradu vremenskih planova. Normativi proizvođača strojeva i opreme koji se dobivaju od strane proizvođača kod kupnje, npr. oplate.

    Nedostaci normi proizvođača jest da su oni u pravilu previše \’navučeni\’, tj. optimistički. U realnoj upotrebi se s takvom opremom ili strojem postižu oko 10 – 20% manji učinci ili vremenski normativi. Vrlo često su previše općeniti s ciljem da kupac ne vidi eventualne slabosti.

    Normativi vezani uz računalne programe javljaju se zbog potrebe da se izvrši prilagodba potrebama rada programa. Obično je riječ o prilagodbi već postojećih javnih normativa s manjim ili većim intervencijama. Pri tome se uglavnom ne mijenjaju osnovni podaci (vrijeme rada, materijali).

    Ova podjela dakako nije jedina i nije konačna.

    Dugogodišnje korištenje javnih normativa u bivšoj državi stvorilo je naviku koja se do danas zadržala. Sve države nastale iz bivše Jugoslavije koriste i dalje zajedničke javne normative. Na fakultetima i stručnim školama učimo raditi s javnim normativima.

    Razlog da smo svi nastavili koristiti iste normative govori da su ti normativi dovoljno kvalitetni i dovoljno opsežni. U Hrvatskoj još nije zauzet definitivan stav kako postupati s javnim normativima koje smo naslijedili. Normativi se ne dopunjavaju, niti se prate promjene u tehnologiji, strojevima i alatima. Pokušaji da se to pitanje pokrene nisu zainteresirali nadležne u ministarstvu ili Državnom zavodu za normizaciju.

    Kao posljedica nastale praznine javljaju se interni, autorizirani i programski prilagođeni normativi. Svi su oni dobrodošli, no i dalje su glavni potencijali u javnim normativima.

    Pri tome se treba imati u vidu da se kompleksni računalni programi za operativno graditeljstvo mogu raditi samo na bazi kompleksnih normativa, a to su jedino javni normativi.

    Na Zapadu se ne koriste javni normativi, i zbog toga oni još uvijek nisu izradili neki kompleksni računalni program za taj dio graditeljstva.

    Karakteristika normativa je da oni daju neko prosječno vrijeme. Metode mjerenja normativa (kronometar, MTZ, grafički fotopregled i dr.) na kraju daju srednje vrijeme.

    Protivnici javnih normi prigovaraju da te norme obuhvaćaju preveliki raspon i da zato nisu realne. Kažu da je razlika u produktivnosti radnika u Makedoniji i Sloveniji prevelika da bi se od njih radio prosjek. S druge strane, interni normativi se rade na manjoj populaciji, što daje srednje vrijeme samo za tu populaciju.

    Problem je u tome što takvi normativi prestaju biti točni ako se promijene radnici. Sve govori da su normativi to stabilniji što su bazirani na većoj populaciji na kojoj se obavljaju mjerenja.

    Iako su normativi vrlo važni, oni nisu i jedini podatak koji nam treba da bismo mogli dobro voditi posao na gradilištima. Iskustva govore da je stalna zaposlenost radnika čak i veći problem nego točnost normativa. Da li normativ predviđa za iskop 3 h/m3 ili 3,05 h/m3 manje je važno od toga da je radnik uposlen čitavo vrijeme tijekom dana i sve dane kontinuirano.

    ]]>